RODITELJI I DJECA

( Annette Billhäll )

Kada čovjek čita Martinusovu kozmologiju i shvati da smo živjeli prije, logično je pretpostaviti da smo mnogo, mnogo puta bili roditelji. Zanimljivo je primjetiti da, iako smo u brojim životima odgajali djecu, mi smo danas još uvijek vrlo nesigurni da li to činimo dobro ili ne. Zašto je to tako ? Zar mi ne bi trebali umjesto toga biti stručnjaci po tom pitanju nakon tolikih roditeljskih iskustava ? Kada sam bila dijete...

Kada sam bila mala mislila sam kada odrastem da ću znati i moći sve. O Bože, kakva je to bila iluzija ! Ono što nazivamo odraslim dobom samo je «tjelesna odraslost», no postoji i «duhovna odraslost» i tu Martinus objašnjava da se još uvijak nalazimo prilično daleko od toga. On kaže da smo mi gledano iz kozmičke perspektive poput male djece koja još nisu dovoljno zrela da vide sve povezanosti i kao što svako malo dijete istražuje svijet odraslih, tako i mi istražujemo ovaj svijet – no, u našem slučaju to je svijet duhovno odraslih. Odjednom roditelji trebaju savjet Samo prije nekoliko generacija bile su jasno određene uloge spolova, a time i uloge roditelja. Žena je bila zadužena za dom i djecu; muškarac je bio zadužen za nabavljanje hrane i štitio je svoju bračnu družicu i potomke. Njihov cijeli dan bio je posvećen tim zadacima. Usprkos činjenici da smo u prethodnim životima ponekad odgajali ne samo jedno dijete, već možda i desetoro djece, nije neobično da se danas obraćamo tzv. stručnjacima po pitanju odgoja djece. Odjednom se osjećamo nesigurno da li činimo dobro ili ne, da li pružamo djeci dobar odgoj ili ne.

Mi se borimo sa ovakvim pitanjima : «Da li sam prestroga ?; Da li sam previše popustljiva ?; Očekujem li previše od svojeg djeteta ?; Ili možda premalo ? ; Gdje da postavim granice ? Da li sam previše dominantna ? ; Da li se previše miješam ?; Dajem li svojem djetetu previše odgovornosti ?».

Strogi i labavi odgoj

Tijekom «odgojnog razdoblja» autoriteta, tj. kada je riječ roditelja bila zakon i kada je tjelesno kažnjavanje visilo poput uvijek prijetečeg oblaka nad djecom, nije bilo problema sa gore-spomenutim pitanjima. Roditelji su uvijek znali najbolje i stoga su odlučivali o svemu kada je dijete u pitanju. Kao kontrast tom načinu odgoja nastao je tzv. «labavi odgoj».

Taj način odgoja su naravno odabrali oni koji su trpili autoritarne roditelje. Sada su sama djeca mogla odlučivati o svemu bez ispravljanja, miješanja i savjeta od strane odraslih. Sada su ona sama trebala slobodno istraživati svijet. Norme i vrijednosti su se trebale razvijati same od sebe bez prijetnje šibom.

Možda je to bila dobra ideja, no ovdje su se roditelji nalazili «iza scene» i mislili su da ništa nemaju sa «pozornicom» i od toga da su se nekad djeca nalazila iza scene (autoritarni odgoj) došlo je vrijeme kada su djeca i roditelji manje ili više zamijenili uloge.

Biti sposoban odgajati djecu bez dominiranja

Posljedice «odgojnog klatna» dovele su nas do spoznaje da danas nije dobro da odgoj bude previše strog, a nije dobro ni da odgoj bude previše labav. A to je za nas roditelje otvorilo nove, uzbudljive prilike i mogućnosti za razvijanje novih strana naše osobnosti (ukoliko ih već nemamo) jer je danas najpoželjnija stvar usmjeravati djecu bez dominiranja nad njima.

Naime, karakteristike dobrih roditelja su : biti stog i fleksibilan, dosljedan, ali ne i krut, pokazivati razumijevanje i toleranciju, ali također moći odrediti granice. Možda netko sada uzdiše i misli da je bilo puno lakše kada je netko, kao roditelj, znao da je bilo «ispravno» uvijek držati djecu pod kontrolom iza scene ili otići sam tamo i ne pojavljivati se na pozornici.

Gledano iz perspektive roditelja možda izgleda lakše imati pravila kojih se onda treba pridržavati, ali danas je individualnost naše djece i adolescenata (tinejdžera) toliko različita da ono što je «ispravno» za jedno dijete nije istovremeno «ispravno» za drugo.

Do sada sam napravila sve na što bi upozorila svoju djecu da ne čine

Zajednička ideja svim roditeljima je da oni misle da mogu usaditi svoja vlastita iskustva svojoj djeci tako da ona mogu izbjeći greške koje su oni sami napravili. Tu se lako zaboravlja da se dijete koje se opeklo boji vatre jer je ono samo doživjelo da je to bolno. Zašto onda tako jako nastojimo uskratiti djecu za njihova vlastita iskustva ? To je naravno zato jer smo platili tako visoku cijenu za naša vlastita iskustva. Mi smo možda puno patili ili smo često požalili što smo napravili ovo ili ono.

No, suštinsko pitanje je ovo : možemo li uistinu prenijeti naša iskustva na druge ?

sam čula na jednom zabavnom radio programu : «Odgajanje djece nije teško, to je nemoguće !» Čak iako je to bila šala, u toj izjavi ima puno istine.

Martinus kaže da mi ne možemo «odgojiti» ili kultivirati nešto u nekome ukoliko u njemu za to ne postoji talenat. Ukoliko sjeme nije tu, talenat se ne može kultivirati. Ukoliko se odgoj, koji nije na istom stupnju sa njegovim mentalitetom, nameće pojedincu, to se može usporediti sa «dresurom» koja će neminovno popustiti kada pojedinac više nije pod utjecajem «odgojitelja».

Mi ponavljamo naše prethodne živote

«Moje čitavo postojanje sastoji se od kratkih intenzivnih perioda. Trenutno mi je važan samo Bowie. Bowie i sam život. Prije nekoliko tjedana to je bila dekadencija, najvažnija stvar je bila potpuna dekadencija. Za dva tjedna ću vjerojatno biti saksofonist koji svira bluz. To je vjerojatno zbog toga što imam brojne interese, što znači da nikada ne mogu završiti zadatak koji je veći od pranja svojih zuba» (izvadak iz švedskog magazina «Djeca», br. 1, 1985 – «U pomoć, ja sam tinejdžer»).

Michael (14), koji je napisao gornje retke, mogao bi se utješiti Martinusovim objašnjenjem da mi ponavljamo svoje prethodne živote. On bi sigurno lakše razumio brzi nastanak i nestanak svojih interesa. Vrlo vjerojatno znanje o fazi ponavljanja nije preduvjet da se bude dobar roditelj, ali dobro je znati da mi ponavljamo iskustva iz naših prethodnih života sve do tridesete godine života. Teške osobine naše djece u toj perspektivi predstavljaju potvrdu da su postojale stvari i događaji u njihovim prethodnim životima koje moraju sada doći do izražaja u njihovoj svijesti kako bi oni mogli iskoristiti to znanje i iskustvo.

Kada mi ponavljamo «greške» koje smo prije napravili to se može usporediti sa time da nam se ponovno nudi «voće» i nakon što smo «pojeli» to «voće» možemo doći do zaključka da ono nije bilo dobro za nas. Sljedeći puta (možda u sljedećem životu) kada se susretnemo sa istim «voćem», dovoljno je uzeti jedan zalogaj kako bi prepoznali okus i tada ga više nećemo «jesti». Toliko o genijalnoj tehnici pamćenja ponavljanja.

Dakle, kada se petogodišnjak igra rata i divlje puca na sve oko sebe, to nije znak da je on izrazito «ratoboran», već samo znak da on ponavlja ratna iskustva.

Jednom sam čitala o majci koja je željela odgojiti svoju kćer «ravnopravno» i kupila joj auto igračku, no na njeno veliko iznenađenje ona je stavila auto u djećja kolica i pokrila ga dekom. Roditeljski instinkt postaje nepouzdan

Kao što već znamo da dijete ponavlja svoja prethodna iskustva i da ne možemo prenijeti svoja iskustva na svoju djecu, pogledajmo da li možemo naći objašnjenje za našu nesigurnost po pitanju odgoja djece.

Sve životinje, uključujući i nas ljude (koji, prema Martinusu, još uvijek pripadaju životinjskom carstvu) su rođene sa nizom instikata tj. funkcija koje se odvijaju automatski. Naša sposobnost da se brinemo, odgajamo i pomažemo našem potomstvu predstavlja primjer takvih instinktivnih funkcija. Naš roditeljski instinkt potječe od kozmičke svijesti iz prethodnog spiralnog ciklusa. Ta suverenost u mislima i djelima postaje energija instinkta kada mi, pomoću naše svijesti, trebamo izgraditi most od duhovnog svijeta ka novom fizičkom postojanju.

Naša svijest je nešto stvoreno, a također i naš roditeljski instinkt. A sve što je stvoreno podređeno je onome što Martinus naziva princip jezgara talenata i njihovoj izgradnji i razgradnji. Potrebni su brojni životi da bi se izgradio neki talent, ali također su potrebni brojni životi da bi se on izgubio, a naša sposobnost roditelja je upravo takav degenerirajući talent.

U prijelazu između životinjskog carstva i carstva pravog čovjeka prema kojem se razvijamo, postali smo malo izgubljeni i zbunjeni, naročito kada su u pitanju stvari koje smo prije radili instinktivno.

No, tamo gdje naš instinkt postaje nepouzdan razvija se jedna druga funkcija, a to je sposobnost razmišljanja.

Novi interesi ometaju roditeljsku ulogu

Naša sposobnost razmišljanja otvara područja koja su prije za nas bila zatvorena. Život nas odjednom časti sa stvarima koje prije nismo mogli ni zamisliti. Bez da znamo kako se to dogodilo mi smo sada suočeni sa svijetom koji nas privlači i zavodi. Danas mi donosimo odluku o tome koliko djece želimo i kada ih želimo. Mi živimo duže i što je još važnije imamo više vremena – zahvaljujući tehnološkom razvoju – baviti se drugim stvarima osim rađanja i odgajanja djece.

Sada mi također imamo vremena za proučavanje Martinusove kozmologije, druženje sa prijateljima, za odlazak na predavanja, za slikanje, posanje knjiga ili komponiranje muzike, skakanje padobranom, za učiti voziti auto, vožnju motora, za odlazak na mjesec...

Treba reći da sva ta žudnja za osvajanjem novih područja predstavlja prirodni razvoj, tj. to je naša glad za znanjem o životu. No, iako ta glad ponekad može biti malo previše «pohlepna» ili sebična – što primjećujemo kada imamo lošu savjest kada dajemo prioritet nečemu što nalazimo zanimljivijim od toga da samo budemo sa djecom – to je još uvijek povezano sa razvojem. To nije rečeno kako bi se ohrabrilo roditelje da ignoriraju svoju djecu i da rade ono što im je zanimljivo, već samo zato da bi se pokazalo da nema povratka na stare dane kada je roditeljska uloga ispunjavala čitavi dan.

Što nas mogu naučiti spasitelji svijeta

Došli smo do zaključka da je roditeljski instinkt nešto stvoreno i da on stoga također može degenerirati. U drugu ruku, roditeljski princip je vječni kozmički zakon (stariji pomažu mlađima) i on na svu sreću ne može prestati postojati.

Proučavajući ponašanje spasitelja svijeta (npr. Isusa i Martinusa) prema čovječanstvu, možemo naslutiti kako bi se trebali odnositi prema našoj djeci.

Spasitelji svijeta uvijek prakticiraju princip davanja, tj. oni daju bez očekivanja da će dobiti nešto za uzvrat. Oni sami su najbolji primjer onoga što podučavaju. Drugim riječima, oni žive kao što podučavaju.Ovdje bi netko možda mogao prigovoriti da oni žive na taj savršeni i ljubeći način zato jer imaju kozmičku svijest, i da to onda nije ništa posebno ! No, to je upravo bitno jer mi odrasli također imamo roditelje – ovdje ne mislim na naše biološke roditelje već na naš kozmički odnos prema spasiteljima svijeta prema kojima se odnosimo kao što se naša djeca odnose prema nama.

Nikakav razvoj ne bi bio moguć kada ne bi bilo spasitelja svijeta ili roditelja koji predstavljaju isti princip. Kao što smo mi usmjereni prema novom moralu od strane naših «kozmičkih roditelja» s obzirom da su oni «stariji» i imali su vremena naučiti više od nas, tako i mi možemo težiti tome da potičemo hrabrost i moralnost u životima naše djece – dok istovremeno imamo na umu da se «životne lekcije» moraju doživjeti u praksi.

Kao zaključak može se reći da iako smo bili roditelji tijekom čitavog životinjskog carstva, mi se sada nalazimo usred procesa gubitka tog urođenog talenta. No, to nije nešto zbog čega treba plakati jer je nestajući instinkt i rastući interes za život izvan obitelji u skladu sa planom svijeta. A što se tiče naše trenutne nesigurnosti, bila ona povezana sa odgojem djece ili nečim drugim, razlog za to možemo pronaći u našem vlastitom kozmičkom djetinjstvu.

Preveli sa danskog na engleski : Harald Berglund i Mary McGovern

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (23.04.2010.)