Ponekad odnekud izrone slike, sakrivene i one davno zaboravljene. Uspomene na tajne koje su to nekad bile. Sada su izblijedile kao i njihova tajnovitost. Sjećanja odsmijana, odplakana. Nekada... Iz dubine snova ponovo se uzdignu. Nestala je čežnja. Izgubio se sram. Ipak, nikada nikome nisam pričala o tome. Preimtimno. Prenezgodno. Pre-moje. I njegovo. Dugo je trebalo da se pomirim. Da prihvatim stvarnost onakvu kakva je. Moje i njegove godine. Bilo je trenutaka kada sam mislila da sam spremna, priznati svijetu da sam zaljubljena, u njega. Bilo je trenutaka kada je mogao osjetiti da je nešto drugačije, da ima nešto. Nešto... Prisutno, a neizgovoreno. Ponekad sam umislila da je on znao da sam ga sanjala. Osjetio je moju nesigurnost. I odlučnost da ne priznam što osjećam.
Sve je moglo biti savršeno. Ponekad mi je i ta kombinacija izgledala savršena. Nas dvoje. Naši razgovori. Puno smijeha. Razumijevanje. Zagrljaj. Knjige koje je uvijek kupovao u duplikatu da bi jedan primjerak poklonio meni. Tako smo se nerijetko istovremeno bavili istim temama. Slao ih je poštom. Iako mu je trebalo svega desetak minuta vožnje do mene. Nikad nije navraćao. Nalazili smo se uvijek na istom mjestu. Kod fontane. Kod stare opere. Tamo smo sjedili, jeli, pili vino, razgovarali. Nismo bili skriveni. Nerijetko smo susretali poznate ljude. On je svakome nudio piće i mjesto pored nas. Poneki ljudi su nas čudno gledali. Smijali smo se komentarima konobarice dok je pokazivala na mene: "Ona je mlada, ona je jako mlada... Joooj! Kako je ona mlada..." Ponavljala je i stavljala nam do znanja da smo zabranjena kombinacija. Ako jesmo "kombinacija". Ona je predpostavljala da jesmo. Vjerojatno onako kako smo mogli biti. A nismo bili. A mogli smo postati par. Barem ja sam sanjala o tome. On je bio svjestan što znači biti trideset godina stariji. Točno toliko. I da ima kćer mojih godina. I da me ona jako voli. I da ima povjerenja u njegovu i u moju moralnost koja bi se trebala poklapati s onim što ona smatra ispravnim. A, ja sam svaki put kad bih se sjetila da je pet godina stariji od mog oca, pomislila: "Ajme..." Bilo je trenutaka kada sam zanemarila sve to i pripremala se za novi susret u nadi da će se dogoditi nešto...
Nešto više od zagrljaja...
Svaki put kada sam osjetila da ga doista mogu zavesti kao bilo kojeg drugog muškarca, i kad bi se ohrabrio i počeo otvarati, zaustavljala sam taj zanos. To ludilo. Sve bi se nekako okrenulo na humor. Smijali smo se. Znali smo da smo ludi jedno za drugim.
Ali... to je bila tajna koju ni jedno drugom nismo htjeli otkriti u nekom malo ozbiljnijem kontekstu. I bilo nam je bitno da tajna i ostane, za one koji ionako ne bi razumjeli.
Započelo je davno, davno... Tko zna kada i kako. Strast nije ostvarena na tjelesnom planu.
Samo znam da me nikada nitko nije tako zagrlio kao on, svaki put kada smo se sreli.
Još i danas smo jedno drugome čudesni. On je jedan od mojih najboljih prijatelja. I nikad ne kupuje neku novu knjigu samo za sebe. Jutros je jedna dopremljena u moj poštanski sandučić. Podsjetila me na jednu skoro zaboravljenu tajnu...