Udisao sam tvoju kožu. Grlila si me i strepila istovremeno. I ja sam strepio, više nego što sam se usudio pokazat. Nisam vjerovao da sudbina može biti tako okrutna. Da nas njena ruka može samo tako u kratkom razdoblju pomilovat i potopit. Zar nakon toliko godina što smo se tražili u ovoj dolini suza i konačno našli, dolazi vrijeme naprasnog rastanka? Ne, nikako se nisam mogao pomiriti s tom činjenicom. Dabogda imo pa nemo, sjetih se stare židovske kletve.

Znali smo vrlo dobro da se približavaju. Nitko više u tvrđavi nije gajio iluzije. Vidjelo se to na preplašenim licima oko nas koja kao da su molila da se to sve što prije završi.

Odjeci topova su dopirali iz doline. Taj zvuk mi se usjekao u koru i znao sam da ga nikad više neću zaboravit. Miris baruta se širio zrakom poput kuge i ulazio nam u nozdrve. Smrt nam se približavala mačjim koracima. Osjećao sam je u zraku i počelo me lagano gušit. Nije pomagao ni tvoj čvrsti zagrljaj. Plakala si. I ja sam zaplakao. Više nisam mogao suzdržavat očaj. Istovremeni osjećaj duboke ljubavi mješao se sa smrtnim strahom. Nisam mogao vjerovat da je tu emociju uopće moguće doživjet.

Kako nam se to desilo? Nismo smjeli doć u tvrđavu. Kao da me sam vrag tjerao u nju. Mogli smo se skrivat u šumi, šanse bi nam bile puno veće. Ovako ispada da smo sami izabrali svoju grobnicu.

Gledali smo se kao dva tužna, zaljubljena goluba. Toliko sam te volio da ne znam kako bi to ikome objasnio. Ne znam da li se ljudi uopće mogu više voljet od ovog kako smo se voljeli ti i ja.

Eh da. Bila je to strast na prvi pogled. Sjećam se kako smo se vrebali onog sudbonosnog proljetnog dana kad sam došao u krčmu tvog oca. Zbog tebe sam i ostao toliko dugo u selu i radio svakojake poslove. Samo da ti budem blizu. Trebao sam te i zato sam ostao. Našao sam izvor koji me napajao i krijepio mi dušu. I izvor je našao mene. Svoju rijeku.

Zagonetno sam se nasmijao što je uzrokovalo tvoj začuđeni pogled. Jer, sjetio sam se naše prve zajedničke noći u vašem sjeniku. Te zvjezdane noći otkrili smo jedno drugo u svoj svojoj dubini koju nam je Bog dao. Tijela i duše su nam se ispreplitale u neutaživoj radosti. Kao da i sad čujem zvuk škripanja greda i sijena pod nama. Uzeo sam te te noći. I ti si uzela mene. Za vijeke vjekova, mislio sam tada.

A sada je svemu kraj.

Užasan krik me vratio u stvarnost. Krik je bio tvoj. Pored nas je s osmatračnice palo beživotno tijelo starog kapetana tvrđave. Lice mu je bilo u smrtnom grču i skroz neprepoznatljivo od krvi. Više mu nije bilo pomoći. Smrtni hropac je bio njegov zadnji pečat na ovom svijetu.
Čuli su se njihovi krvožedni pokliči. Dolazili su u velikom broju. Poput hijena koje njuše krv, približavali su se tvrđavi. Stisla si se skroz uz mene, al ipak, kao da je strah skroz iščeznuo iz nas. Nismo se više bojali, slijedilo je samo tupo iščekivanje neizbježnog. Jednom rukom sam grčevito držao tebe, a drugom kuburu. Ostali preživjeli su se također okupili blizu nas mrmljajući posljednje molitve sebi tiho u bradu. Bila si blijeda kao bez ijedne kapi krvi. Ali bila si prekrasna. Bila si ljepota sama.

Zašto? O zašto...

Ušli su u tvrđavu. Već polurazvaljena vrata im nisu predstavljala nikakav problem.
Izraze njihovih lica ne bi mogao opisati ni najvještiji narodni pjevač. Kao da se sva mržnja svijeta skupila u njima. No nisam ih imao puno vremena za analizu. Opalio sam i ubio prvoga iz horde. Ostali su također zapucali i desetak hijeni poslali u vječna lovišta.
U sekundi sam poželio da se desi nekakvo čudo, da nas prekrije oblak magle i odnese negdje daleko od svih ratova.
Osjetio sam bol u području prsa i zateturao. Tvoj vrisak i tvoje tople smeđe oči je bilo zadnje što ću ponijeti s ovog svijeta. Pucnjevi nisu prestajali i ti si pala preko mene..

Gledali smo se tako netremice ne mogavši ništa reći. Životna sila još je nekako tekla u nama, ali kao da je tražila najkraći put istjecanja. Zamišljao sam da ležimo na travi mirisne livade i grlimo se s proljećem. Koliko smo ih još sretnih mogli doživjet zajedno, ti i ja..

Zvukovi oko nas su postajali sve tiši i tiši. Uspio sam još jedino stavit tvoju ruku u svoju i teškom mukom ti šapnut:

- Zajedno...Moramo ostat zajedno..

---------------------------------------------------------

Mrak je bio svuda oko nas. Držao sam te čvrsto za ruku i nisi se bojala. U daljini smo vidjeli svjetlost i to nas je hrabrilo. Htjela si stat i osvrnut se, ali ja ti nisam dao. Nešto me tjeralo naprijed, dalje prema svjetlu.. 
Odlučno smo krenuli u tom smjeru..

Trajalo je to neko vrijeme dok nismo došli..

Do njega. Nešto u tom pogledu mi je bilo užasno poznato. Osjetio sam da i ti djeliš taj moj osjećaj. Njegov pogled nam je govorio više od svih mogućih riječi.

I u tom trenutku smo definitivno znali da nas više nitko, ništa i nikad neće rastaviti...