Jučer sam umro iznenada, u snu. Bio sam star i ono malo obitelji što sam imao odahnulo je s olakšanjem. Govorili su da sam bio mušićav i nesnosan starac prepun prohtijeva. Ništa im ne želim nego da dožive duboku starost a onda će vidjeti što su škipave kosti i neprekidna bol koja te prati od jutra do mraka.

I tako sam odlepršao u nebeske dimenzije očekujući olakšanje. I zaista na putu za nebo dočekaše me dva anđela koji me prihvativše svaki pod jednu ruku. Sve su se nestašno smijali pa sam se i ja skupa s njima oraspoložio. Kako sam po prirodi razgovorljiv obratio sam im se;

-Kad ću se susresti sa Stvoriteljem?

-Čemu žurba - uzvratiše oni - tek ti moramo pustiti film tvoga života, skupa ćemo ga prokomentirati, moramo vidjeti tvoja dobra i loša djela a onda možeš pred Boga. Slažeš se?

-Ma gdje se ne bi slagao. Puštajte ga jer ja se nemam čega sramiti – bio sam 100% siguran u sebe.

Krenuo je film puno strave i užasa, I. svjetski rat, ubojstva, silovanja, krađe ....i da ne nabrajam. Blijedo i nijemo sam ga promatrao a onda je meni puko film pa sam viknuo:

-Hej vas dvoje, ovo nije film moga života, pobrkali ste CD. Sramota. Želim se naći sa Stvoriteljem jer imam pritužbe na vas a nisam nego stigo. Nećete vi na moja leđa svaljivati tuđe grijehe. I kakav I. svjetski rat pa nisam toliko star!!

A anđeli umjesto da se izvine i kažu koju lijepu riječ, popadali od smijeha, cijelo nebo je odzvanjalo.

-Želim odmah kod Stvoritelja, jeste li me čuli vas dvoje!!- uvrijeđeno sam povikao.

-Čekaj smiri se, zaista smo se zabunili, ovo se nikada do sada nije dogodilo. Dobili smo novu tehnologiju pa se baš i ne snalazimo. Zbog toga ti se želio ispričati ispunjavanjem jedne želje, reci što želiš?

Shvatio sam, boje se Boga. Anđeli ne bi smijeli griješiti al ovo dvoje se malo previše razigralo.

-Što god, kažete?- upitao sam

-Da!!

-Želim se ponovo roditi, isti tren.

-Auuuuu, to će biti veliko kršenje božjih zapovjedi jer rođenje i smrt spada u njegovu domenu, ne bi baš smijeli....počeli su mucati. A ja se nisam dao, opet sam zavapio:- Stvoriteljuuuuuuu!!!

-Dobro, dobro, tiše malo – počeli su me smirivati – ali molimo te o ovome ni riječ nikome. Sva sreća da Bog ima i previše posla da bi primjetio ovakvu malenkost kao što si ti. A sad zatvori oči, zamisli Zemlju i bit ćeš tamo brzinom svjetlosti.

Ma htio sam se još malo s njima pravdati, kome oni to? ja da sam malenkost?....ja?

Ali nisam imao vremena jer počeli su prtljati oko kompjutera a ja ne bih bio ja da na jedno oko nisam škiljio i tada sam vidio gdje jedan anđeo pita drugoga sve potiho da ja kao ne čujem.

-         Koja je ono božja šifra za ući u bazu podataka?

-         Zar ne znaš?.....pa....( alfa i omega )

I onda je jedan od njih drhtavih prstiju stisnuo tipku „ Remove from death“....pa još jednu......“Send in…. life“......

Ja sam onda stisnuo oba oka i odglumio poslušnu ovcu i tako sam se, uz ponešto gravitacijskih problema ipak našao u istom krevetu „Doma za stare i nemoćne“