Neću tebe samo tako
, u poljupcima i zagrljajima,na blagim valovima da lebdimo dok je svijet odvojen od nas.
Neću tebe samo takvu, nasmijanu,
dok radost uranja u bezbrižnost i kad tvoja milina odgovara svima.
Hoću doživjeti te i kad bijes zamagli ta dva oka duboka,
kad ti se lice nakostruši, a usne stisnu od ljutine,
kada se iz jedne ljepote u drugu preobraziš,
iz koje život progovara.
Hoću te vidjeti u trenucima kada nisam u stanju kazati prave riječi, učiniti pravu stvar,
u mojoj nespretnosti da ti pristupim i molim te za oprost.
Želim te osjetiti i onda kad tvoja snaga dotakne granice,
kad umor zatraži tišinu koju ti mogu darovati.
Ne želim tvoju sliku, već tvoje bivanje poznavati, iskre želim, a ne glatku masku bezličnosti.
Hoću ljubiti čovjeka,
ženu,
a ne iluziju savršenosti,
sve što jesi i sve što savršeno možeš biti,
bez straha da te takvu neću voljeti.