Rekla sam sama sebi da više neću pisati pod temom mjeseca. Ne znam točno zašto. Nešto mi govori da ne bi trebala. Možda još samo ovaj put, a možda još koji.
Svaka tema je zanimljiva i privuče me u prvi čas, a onda opet mislim da nemam reći što još nije izrečeno i nekako baš kad trebaš nešto napisati kao da se sakriju sve prave riječi i ne žele izaći, ni teći.......
Ovdje sam sigurno s nekim razlogom došla i sad me ova tema mjeseca baš podsjetila na njega.
Nakon što me onaj kao pravi svijet razočarao možda sam pobjegla u ovaj virtualni i ne sluteći da ću se ovdje puno bolje osjećati.
Iako nije na prvi pogled stvaran i realan meni se dopao puno više od onog prvog.
Ponekad se najrađe od ovog ne bi ni odvajala, ali kao i svi pripadam i u jedan i u drugi.
Što god tko mislio o ovome svijetu ovdje, mene još dosad nije razočarao ni iznevjerio, a mislim da ni neće jer ni ne može više od onoga.
Pretpostavljam da je većina ljudi ovdje našla utjehu nakon loših iskustava iz našeg dragog stvarnog svijeta.
Ovaj bi kao bio samo neka iluzija, možda i jest, ali baš mi je dobro živjeti u njoj.
Uopće me ne muče nikakve razlike, ništa ni za ni protiv, onaj je kakav je i ovaj je kakav je.
Tko bi rekao prije koju godinu da ću živjeti u dva svijeta istovremeno.
I zašto na onome prvom svijetu nemam dovoljno mjesta, a tako je velik?
Baš sam imala sreće otkriti ovaj svijet. Da se ne moram vraćati na onaj, možda i nebi.
Lijepo je otići, da ne kažem pobjeći od svega što ti smeta i biti ti gdje te ništa ne može rastužiti, naprotiv uvijek s veseljem otvaram ovu starnicu.
Kao da me sama čuda ovdje čekaju.
I onda stanem i nemam pravih riječi...i ne znam dalje..i moram se vratiti..tamo gdje mi se ne vraća...pobjeći sad od svega želim...ali ne mogu..ne još..i vraćam se ....opet..čekajte me..jer ako nema vas i ovaj svijet će biti tužan.