LIJEPO LICE I RUŽNE NOGE

 

 

        Došao jelen da pije vodu jezera. Nagnuo se, zagledao se u vodu, bistru poput zrcala. Ugledao svoju prekrasnu glavu s razgranatim rogovljem.

         "Kako sam lijep", pomisli jelen. "Nema mi ravna u cijeloj Božjoj šumi"!

         Tako je sebi bio neodoljiv, da je nakretao glavu čas lijevo, čas desno, ne bi li se bolje ogledao.

         "Ne zna se jesam li ljepši kad okrenem desnu stranu, ili pak lijevu, ili kad pogledam ravno", prebirao u sebi jelen., "Tko me jednom vidi, taj me ne zaboravlja"!

         Onda mu pogled padne na njegove duge, tanke noge. Jelen se snuždi.

         "Oh", protuži, "zar da ovakvu glavu nose ovakve noge? Zar ovakvu ljepotu da nosi ovakva rugoba!? Bože, zašto si mi dao tako slabačke, neugledne noge, a glavu tako upadno lijepu, i rogove tako veličanstvene"?

         Još je jelen bio u tomu razmišljanju, kad se oglasi lajanje lovačkih pasa. U tili čas, nalik munji, jelen jurne niz šumi i livadu, koliko su ga nosile njegove hitre nobe. Rogovi su mu tu i tamo znali zasmetati, zaplećući se o nisko granje. I na jednomu mjestu jelen se zaplete rogovima o visok busen. Grčevito se borio da se otplete.

         "Oh, što bih dao da nemam rogove"! povika jelen. "Što bih dao da imam samo svoje vjerne, brze noge"!

         Psi su se već pojavili na vidiku, kad se jelen posljednjim snagama uspio iščupati iz grmlja. Jurnu još jednom, i ubrzo se izgubi lovcima s vidika.

         "Hvala vam, dobre moje noge", soptao je jelen. "Stid vas bilo, rogovi! Gle, cijenio sam ono, zbog čega me ljudi love. A smatrao sam nevrijednim ono,  što me je spasilo".

 

         (Indijska basna, prevela i prepričala V. K.)

 

 

 

         Vesna Krmpotić, BASNE, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA

          NAJLJEPŠE  širom svijeta i diljem vremena