O Bože kakvo divno iznenađenje!
Nakon dvije godine nejavljanja i neugodne praznine između nas... Nije bilo neke svađe. Da li je bio nesporazum? Udaljio nas? Ili je takav naš odabir? Ti na jednom, a ja na drugom kraju grada. Nisam te susretala. Ponekad sam sa sjetom razmišljala o trenucima provedenim s tobom. Sve je nestalo. Ishlapilo poput suza zajedno isplakanih. Utihnulo poput smijeha koji se nekad orio na sav glas. Zavladala je tišina. Sve je bilo kazano. Ostalo je jedino pitanje, zar ti ne nedostajem... Zar to nije osjećaj koji je zapravo obostran. Ako osjetim da ti nedostaješ meni, po nekom nepisanom zakonu, trebalo bi biti da i ja tebi nedostajem. Ili ipak ne?
Kada sam prestala nadati se, zauvijek odustala od pokušaja da te dobijem na telefon, iznenada poziv od tebe. "Halo, ja sam..." Tih i nesiguran glas šaputao je na moje uho, u moje srce. "Halo, ja sam..:" I ja sam odgovorila šapatom, jednako oprezno, jednako nesigurno. Nekoliko sekundi šutnje, osjećanja bez riječi. I onda, onda dugo razgovaranje o onda, nejasno kako se dogodilo da se toliko odaljimo, smijeh, pa suze, pa smijeh.
Pitaš me: "Hoćeš li doći u petak? Na staro mjesto." O naravno, naravno da dolazim...
Pomalo nervozna, napeta i radosno uzbuđena spremam se za ponovni susret s tobom. Konačno. Opet te zagrliti... Ti me već čekaš pod svjetlima. Kroza me struji ugodna toplina. Tvoj osmijeh, tvoj miris, sjaj u očima... I medaljon u obliku srca oko vrata koji sam ti poklonila jednom davno i kasnije zaboravila da ti si moje srce. Lijepo je da si opet tu. U mom zagrljaju. Sestrice voljena...