Riječ nije mrtva stvar, nego živo biće koje samô osvaja svoj životni prostor ili ugiba. Druge pomoći, izvan pjesme, nema. Pjesma je kao živo biće, ljudsko je djelo. Riječ ne raste iz zemlje i ne pada iz neba pa je postojanje pjesme izvan ljudskog kruga nezamislivo i nemoguće.

Pjesme se ne pišu idejama, nego riječima, a riječ je razgovor među ljudskim bićima. Razgovor između pjesme i čitatelja uvijek je neposredan, iako ga nije uvijek lako započeti. Magija poezije skrivena je upravo u tom sukobu riječi i čitatelja, u susretu.

Pisanje pjesama uvijek je, u početku dar, koji kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nevidljivom zakonu. Nije lako objasniti zašto se pišu pjesme. Treba ih čitati, one same govore. I tebi i meni.