Ulice su i suvise prazne...hodam nekom trecom dimenzijom koja ni sama nije definisana, s plakata mi se smjeskaju retusirani klovnovi koji obecavaju bolje sutra. Previse se brinemo za to SUTRA zanemarujuci danas, sada i ovaj trenutak. Zar nije bit zivjeti za danas i sad kao da nam je posljednji dan. Zaboravili smo da je zivot put do cilja, a sam cilj nagrada obavljenog.... Naprosto se ne osjecam djelom tog cirkusa, jednostavno ne zelim biti ni posjetitelj ove velike parade...Ljudi su i suvise hladni, strani, otupjeli na zivotne podrazaje. Postali smo sitne duse, zeljne povrsnog i plitkog...Samo dokle ce nas to ciniti srecnima? Mozda se podjelimo u tabore i plemena! Ponekad se zapitam dali su SF scene stvarne i da tezimo ka samounistenju primarnih ljudskih kodova. Kao djete sam slusala bajke i price o savrsenoj sreci, standardno filovanje djecijeg mozga i otupljivanje istog...Covjek se navikne na te bajke i stvori sebi iluziju o definiciji buducnosti, nespreman za more razocarenja, pocevsi upravo od tih koji su nas filovali tim divnim stvarima. U moru pacenika se nadjoh i ja, ne zivim u dvorcu, ruze ne mirisu i nisu cak ni upola crvene kao u njihovim pricama, princevi su stvar povjesti a konje u ljudskom obliku srecem na svakom koraku, da se cesto zapitam dali zivim u zoloskom vrtu. Zao mi je sto moram koristiti izraz konj za takve nakaze, jer konji su divna i humana stvorenja. Drage moje zivotinje ispricavam se sto rabim vase nazive za vrstu koja i ne zasluzuje da se naziva. Sta da kazem, osim da zivim jer su drugi odlucili u moje ime onog dana kad su me napravili i donjeli na ovaj svjet. Ima tu i lijepih stvari ljudi koji su zalutali ovdje kao i ja, i zbog takvih sve ovo gore navedeno zanemarim. Zbog takvih se ponekad i probudim sa osmjehom na licu. A najgore sto se moze desiti jednom ljudskom bicu je da osoba koja treba da ga razumije i koja mu je najblize srcu ne razumije , cak ga i ne poznaje. Divim se sebi kao i vecini koji su uspjeli da stave takvu osobu na pijadestal. Pa se sad i sama zapitam ko je ovdje nenormalan taj sto je izgubljen u nasoj blizini ili onaj sto voli bez obzira na razlike. Tesko onima koji su slijepi pored zdravih ociju, koji ne vide sto imaju nego imaju neutaljivu glad za tudjim i manje vrijednim stvarima u svrhu dokazivanja i niskih ciljeva. Pa dokle?!