Spadam u onu vrstu ljudi koja se nesebično daje.

U svemu. Niti jednu stvar u životu nisam učinila polovično, ni u jednom odnosu nije ništa ostalo nedovršeno. Nikad, ni onda kad čovjek voli svim srcem, niti kad ljubav nakon lijepih i strasnih trenutaka  prijeđe u nikom poželjnu  fazu zatišja, a umjesto osjećaja sreće u grudima se nastani pritisak, tuga,  žalost i netrpeljiivost prema onoj drugoj strani, čak  i tad, kad su ispred mene bili teški trenuci priznanja da dalje više tako ne ide, nije ništa ostalo nedovršeno.

Uvijek sam znala reći NE, tamo gdje je trebalo, i nikad nisam bila "papak" što se tiče donošenja životnih odluka.  

Sve moje prijateljice i prijatelji, pa i poznanici, ljudi koje sam mozda jednom vidjela u životu,  mogli su uvijek računati na mene u svakom pogledu. Ništa mi nije teško, i nikad nisam vagala tko više daje a tko više prima. U prijateljskim ili ljubavnim odnosima to nije bilo ni bitno, smatram da svatko jednom dođe u priliku da uzvrati na sve dobro koje je primio, ako to zna cijeniti naravno.

Puno puta sam zbog takvog svog stava bila povrijeđena. Tada žestoko boli i srce i duša. U takvim trenucima najljepše mi je samoj! Poput psića zavučem se u "pasju kućicu",  svoj neki kutak i sa svom pažnjom, samo sebi usmjerenom "ližem svoje ranjene šape", "vidam rane  svojeg  srca".

Danas je bio jedan od takvih dana. Unatoč danu započetom s osmijehom, danu prepunom sunca i topline, u kojem je sve dobro počelo, suze su ipak prevladale i bile jače od sunca i topline, a naizgled lijep dan pretvorio se u dan koji sam jedva čekala da prođe.

Ni sama ne znajući razlog svoje tuge, samo sam htjela uživati u svojoj samoći, usputno brišući suze koje su nezaustavno tekle. Razmišljala sam o svim onim trenucima u kojima sam uvijek, baš uvijek saslušala svakog od svojih poznanika i prijatelja, svakog putnika i namjernika koji je trebao lijepu riječ, pomoć, savjet, bilo što. Kako je lijepo imati nekog, na koga možeš računati kao na prijatelja, koji zna osjetiti, prepoznati stanje tvoje duše i uzvratiti onaj darovani osmijeh i toplinu.

Zazvoni mobitel, čitam poruku. "Brinem, ne javljaš se, je li sve u redu?" "Je" kratko odgovorim bez dodatnog objašnjavanja, što baš i nije meni svojstveno, obično su moji SMS-ovi složeni u tri poruke, što je očito bio dovoljan znak za reakciju. Zazvoni mobitel, s druge strane dugogodišnji prijatelj. Osoba koja stanje mog duha osjeti i kad nije blizu, zna da tog trenutka trebam razgovor, prijateljsku ruku, razumijevanje, pažnju koju inače ne tražim, jer gotovo uvijek mogu sama.

Suze su me gušile, srce se gotovo raspuklo, osjećaji tuge su bili jači od ičeg (razlozi sad i nisu ni bitni, iako težina života tu i tamo prevlada i izazove rijeku suza) zbog čega  nisam mogla niti odgovoriti na pitanje što mi je. U isto vrijeme zvoni i fiksni telefon,  zove me prijatelj iz udaljenog grada, osjetivši da nisam "ona stara" kakvu me poznaju.

Bez brige, kažem " nisam dobro, ali ću biti, poput Feniksa izgaram vrlo često, a onda se opet ponovno rađam, nikad tuge nisu bile jače od  mene, iako često izgleda kao da su prevladale". 

Iako je prošlo svega petanestak minuta od poziva na mobitel, i tek sam spustila slušalicu fiksnog telefona,  iznenadjeno pogledam na vrata ureda na kojima stoji moj prijatelj; "Ne mogu te pustiti samu" kaže, "osjetim da si veoma tužna, znam veličinu tvog srca, od tolike tuge nakupljene u njemu,  bi moglo puknuti, ne mogu dozvoliti da ostanem bez tako dobre prijateljice, ne dam ja tebe!" 

Nasmijala sam se na te riječi, suze su se pomiješale sa osmijehom.

"Idemo na ručak, rekoh," tamo ćemo moći o svemu razgovarati".

Velika stvar, divan postupak osobe koja je znala uzvratiti sve do tad dano, svaki moj prijateljski čin, svaku lijepu riječ, osmijeh, pomoć, sve darovano godinama,  kompenzirano je u samo jednom trenutku, u onom u kojem ZAISTA TREBAS PRIJATELJA uz sebe, da ti olakša stanje duše u kojem se nalaziš!

Pri kraju ručka, poruka na mobitelu;  "Čekam te kod Vinceka, na kolačima, nemoj da ne dođeš, trebam te"! 

Završih ručak, i pri povratku na posao stadoh kod Vinceka, tamo me čekala draga prijateljica, osoba koja me uvijek zove kad trebam utješnu riječ prijatelja, a kojoj se nikad ne žalim na život, koji mi je zaista težak.  Srdačno i veselo me izljubila, upravo ono što mi je trebalo - radost koja me samo mogla trgnuti iz stanja u koje sam upala zbog beznađa koje  je danas nadjačalo moju hrabrost i čvrstinu.

Sva sretna, gleda me, a onda izvadi iz torbe paketić, s darom, za mene.  "Danas je poseban dan, kaže, ovaj dar je upravo danas trebao biti tebi predan, tako sam osjetila, izvoli!  Gledam u paketić, na njemu SKLOPLJENE ISUSOVE RUKE, NA MOLITVU, SLIKA  ISUSA MILOSRDNOG, Isus sa zrakama svjetlosti iz svog ranjenog srca, Isus koji prepoznaje svačiju bol i patnju, i koji liječi tugu, bolno srce, žalost i bolest.

Ostala sam bez riječi! Dar kojim je sve rečeno, vrlo znakovit, u pravom i jedinstvenom trenutku darovan, prepun simboličnosti i neprocjenjive vrijednosti.

Eto, tko je rekao da ona životna vaga nema pravilno raspoređene utege. Istina, nekad se na jednoj strani skuplja tona željeza, dok je na drugoj tona perja, ali težina je ista, samo vremenski treba više dok se sakupi dovoljno da obje strane vage budu jednako opterećene.

Dakle, svi mi ubiremo plodove onog što sadimo!

"Kako posijemo tako ćemo i požnjeti" samo nismo svi svjesni toga.

Često se dogodi da u našem polju imamo predivan suncokret, koji nam izgleda nezgrapan i preskroman  u izobilju crvenih makova koji su zaposjeli polje. I zbog obilja kukolja koje prevladava u polju, grabimo objeručke kukolj, dok suncokret vene, sam, visoko uzdignute i ponosne glave. Ljepota mu je posebna, ali  trajnost mu je ograničena, neće vječno stajati u polju i čekati da se uoči i kvaliteta i ljepota koju samo suncokret, onako visok, čvrst, i  ponosan može imati. Uvenut će, usamljen kako je i počeo živjeti!

 Shvatih, da mnogi nemaju ono što ja imam, i da sve moje suze mogu slobodno pustiti da teku, jer UVIJEK, BAŠ UVIJEK, zahvaljujući svemu što sam iza sebe, dosadašnjim životom i ponašanjem  učinila mogu računati na to da ĆE IH UVIJEK IMATI TKO OBRISATI!