Život me baca kao list
na odbačene obale
gdje ne pronalazim sebe
gdje sam suvišna
žedna gazim mokrim kamenjem
a negdje još ima trnja
rumenog od krvi
i cvatu crveni zumbuli
i gore od ljepote
i kada pronađem obale smiraja
i zelene tihe vode tišine
biti će već kasna jesen
i umirati će makovi
u snoplje vezivat će kosci
zrelo žito
jednog jutra
pokupit će i mene na putu
i život će teći dalje
i nitko neće slutiti
da sam nekad postojala
samo kao razapeto bijelo jedro
i tiho odmorište
zalutalih galebova na putu
bglavac
irida
edin.kecanovic
