ostadoh nijema, nemoćno skamenjena... pred očima dječaka koji umire... pored sveg nazoviznanja, mudrosti o prihvaćanju boli, bolesti, patnje... jedan dio mene i dalje ostaje pri svome i ne prihvaća bez suza... utapa se u nesavladivoj tuzi... prezire neispunjene molitve... pusta obećanja onih koji su jednako nemoćni poput mene... izmišljene "slamke spasa"... i znam da mogu samo odtugovati i ovu tugu... jedino to sada mogu... i ništa više...