HRAM PSIHE

1. POGLAVLJE : «Predvorje»

Gledano iz kozmičke perspektive čitavo mentalno područje zemaljskog čovjeka može se podijeliti na tri različite psihičke razine postojanja. Te tri razine postojanja su precizno prikazane u strukturi židovskog hrama.

Znamo da su Židovi imali ideju da hram treba biti podijeljen na tri dijela. I šator i Solomonov hram bili su podijeljeni na «predvorje», na «vanjsko svetište» i «najsvetije od svetih» ili «unutarnje svetište». Ta podjela nije bila samo praktične prirode; ona je, kao što sam već rekao, bila simbol tri psihička ili mentalna područja koja čine duhovno područje zemaljskog čovječanstva.

U «predvorje» su mogli ući svi. Ono simbolizira mentalno područje iznad kojeg se ne mogu uzdići svi oni koji imaju samo «svijest stada». U tom mentalnom području pronalazimo običnog čovjeka sa ulice. Ako promatramo te ljude vidimo da su to oni koji nemaju individualnost već slijede mišljenja većine i uglavnom postupaju u skladu sa navikama i običajima. Oni su ograničeni religioznim sektama i političkim strankama; oni su «obični članovi» bezbrojnih udruženja i društava. Svuda su oni uhvaćeni u ovo ili ono stado. Oni nemaju neovisnih mišljenja ili sposobnost da bilo što procijene. Stoga njihovi odgovori o najvažnijim životnim pitanjima nisu njihovi odgovori, već odgovori sekte, političke stranke, udruženja ili društva kojem pripadaju. Ovdje život predstavlja veliku mentalnu zbunjenost. Ovdje se stado bori protiv stada, politika protiv politike, religija protiv religije, ideologija protiv ideologije. U toj borbi pojedinac, zbog svoje mentalne ovisnosti o drugima ili vezanosti nametnute mu sugestijom, za njegovu sektu, stranku ili vođu, predstavlja samo neku vrstu mehaničkog aparata koji, bez ikakvog samostalnog, logičnog razmišljanja, automatski počinje reagirati ukoliko je napadnuta njegova sekta, stranka ili vođa, kako bi čim prije uništio otpor ili protivljenje.

S obzirom da postoje bezbrojna različita udruženja i društva, grupe i organizacije čiji obični članovi predstavljaju takve automatski reagirajuće «životinjske robote», koji bez nezavisnog, logičnog razmišljanja počinju reagirati protiv čak i najmanjeg napada na njihova mišljenja, ovdje se nalazi korijen svih ratova.

S obzirom da se u ovom primjeru ne bavimo ljudima koji samostalno razmišljaju već, naprotiv, ljudima čija mišljenja su im bila nametnuta sugestijom kojoj se oni automatski pokoravaju, svaki oblik rata između takvih pojedinaca zapravo je rat između «mentalnih mjesečara», «životinjskih strojeva» ili «robota» koji su bili potaknuti od «vođe» da eksplodiraju u istom trenutku kada naiđu na otpor od strane sljedbenika neke druge stranke, sekte ili vođa.

Dakle, svi oblici rata ili borbe koje smo ovdje spomenuli, nisu borbe između slobodno mislećih ljudi, već naprotiv, borbe između slijepih, beživotnih automata, čiji su individualni osjećaj sebstva ili Jastva i sposobnost logičnog razmišljanja postali paralizirani i isključeni putem sugestije koju im je nametnula njihova stranka, grupa ili vođa.

Zbog toga nije toliko neobično što je Krist o svojim pogubiteljima rekao sljedeće : «Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine». On je vidio da su njegovi pogubitelji bili pojedinci ovisni o drugima koji su postupali u skladu sa idejama koje su im bile nametnute izvana. Oni nisu postupali na temelju prave istine već, naprotiv, oni su postupali na temelju onoga što su smatrali da je istina, za što su smatrali da je ispravno, a time i moralno. Oni nisu postupali u skladu sa direktnim, osobno doživljenim znanjem ili u skladu sa kozmičkom analizom situacije već, naprotiv, na temelju pogleda koji je u potpunosti bio rezultat vjere.

Ali vjerovati u nešto bez znanja ili usprkos dostupnom znanju isto je što i izloženost sugestiji ili hipnozi. Isusovi pogubitelji su bili, poput svih pogubitelja, «mentalni roboti» koji bi počeli reagirati automatski «potaknuti drugima», bez obzira na to kojom bi se vrstom obrane on logički mogao braniti.

U tom «predvorju», tom mentalnom ili psihičkom području, susrećemo privremeno boravište svih pojedinaca koji su ovisni o drugima, a to su svi oni ljudi koji se još nisu razvili do samostalnog razmišljanja i koji stoga mogu osigurati svoje živote samo kroz čvrstu pripadnost grupi čije ideale i strukturu oni opažaju kao «jedino što je potrebno».

Upravo takve ljude – ovisne o drugima i mentalno uspavane ili (kada je u pitanju mišljenje) koji se drže iluzornih pogleda ili izjava o životu i smrti – susrećemo svugdje gdje se okuplja mnogo ljudi.

Bilo bi stoga razumno otkriti da li je netko sa kime dolazimo u kontakt takav «životinjski robot», «dio stroja» neke veće cjeline prije nego što se pozabavimo sa njime ili njom. Jer nema koristi od prilaženja takvoj osobi sa logičnim argumentima, uputama ili informacijama. On će biti potpuno nezainteresiran za takve argumente ili će vrlo brzo eksplodirati na isti način kao i svaki drugi «pakleni stroj» i prema nama usmjeriti zrake netrpeljivosti, mržnje i agresivnosti.

Isto tako trebamo biti vrlo oprezni zbog ogromnog toka sugestivnih utjecaja koji, u obliku novinskih oglasa i sjajne propagande brojnih udruženja, streme ka tome da uspavaju naš smisao za kritičnost i sposobnost logičnog razmišljanja kako bi nama zavladali i učinili nas pristašama upravo njihovog pogleda na život ili postojanje.

Dakle, pripadanje takvom području znači da čovjek nikada nije potpuno svoj. On još uvijek nije pronašao svoju vlastitu osobnost; on dijeli kolektivnu svijest; on mora živjeti u skladu sa mišljenjem grupe i braniti to mišljenje jer on nije samostalan, niti on može imati neke potpuno slobodne ili osobne poglede.

Dakle, netko tko ima pogled na život koji ovisi o drugima nije slobodna osoba već, naprotiv, to je vezano ili neslobodno biće. On je, gledano iz duhovne perspektive, rob. Za te stanovnike «predvorja» rečeno je da ne mogu ući u sljedeće psihičko područje. To mogu samo «svećenici».

2. POGLAVLJE : «Vanjsko svetište»

Iznad područja opisanog u prethodnom poglavlju, u kojem se nalazi većina zemaljskog čovječanstva, postoji drugo psihičko područje, naime ono koje je u strukturi hrama simbolizirano onim dijelom hramske prostorije koji je opisan kao «vanjsko svetište».

Tom dijelu svetog mjesta, tom mentalnom području zemaljskog čovječanstva imaju pristup samo svećenici. Ali tko su ti «svećenici» ?

Pod «svećenicima» se podrazumijevaju svi oni ljudi koji su zahvaljujući svojem razvoju počeli imati svoje vlastito mišljenje. Ti ljudi su očigledni vođe drugima.

Među njima nalazimo vođe i mračnog i svjetlog mentaliteta. To su vođe misijskih postaja kao i gangsterskih bandi.

To su veliki promicatelji svojih vlastitih ideja i često se javljaju kao vođe velikih organizacija.

Zahvaljujući svojoj sposobnosti samostalnog razmišljanja oni su rođeni za to da steknu moć nad drugima i nema materijalnog područja u životu na kojem ih ne susrećemo. Oni predstavljaju čvrste točke «predvorja» i ljudi iz predvorja su njihovi «robovi», jer oni u potpunosti ovise o mišljenjima, idejama i pogledima tih ljudi koji postaju «diktatori», «vođe» ili «pokretači».

To su oni koji u svim životnim područjima, kako mračnim tako i svjetlim, zapaljuju druge i putem svojeg znanja i uvida pokreću mentalitet tih ljudi kako u moralnom tako i u nemoralnom smjeru.

Ali činjenica da je netko postao samostalno misleće ljudsko biće zahvaćeno željom da svatko treba ima iste ideje i poglede kao i on sam ne znači nužno da su te ideje i pogledi istovjetni samoj istini ili logici života, a to ovdje podrazumijeva zakone pomoću kojih se upravlja svemirom.

Prema tome nitko nam ne može garantirati da slijeđenje tih ljudi podrazmijeva izbjegavanje nesreće i patnje.

Niti jedna činjenica nije jasnije bila demonstrirana u našem stoljeću od prave opasnosti slijeđenja brojnih «vođa» kojima je ovo stoljeće bilo ispunjeno. Kolike su tisuće, da ne kažemo stotine tisuća ljudi, zbog svojeg povjerenja u te istaknute političke vođe, bili vođeni direktno u strahote bojišnice, u zatvor ili na prisilni rad ?

Zapravo sve nacionalne granice, ugnjetavanje drugih država i nehumani pokolj čitavih naroda bili su pod kontrolom najopasnijih predstavnika tog tipa ljudi. Ali religiozni fanatizam i destruktivna netrpeljivost unutar tog područja, koje je toliko važno čovječanstvu, imaju svoje najdublje korijene u najvišim predstavnicima «predvorja», a isto vrijedi i za bezbrojne druge uzroke međusobnog ratovanja i agresivnosti.

Ovdje treba spomenuti jedno naročito područje, a to su različite političke stranke sa svojim mnoštvom novinara koje, kroz svoje dnevne i tjedne novine pokreću velike propagandne križarske ratove sa samo jednom svrhom pridobivanja i time mentalnog porobljavanja svojih sljedbenika kako bi se oni, poput slijepih robota, potaknuli na borbu protiv drugih suparničkih sustava.

Nije nimalo neobično da se ljudski život sveo na konfuziju i kaos, koji su doveli do dva svjetska rata, koji su uslijedili jedan nakon drugog. I nije nimalo neobično da su se bezbrojni ljudi širom svijeta počeli buditi iz religiozne i političke sugestije i počeli su samostalno tražiti stabilnije istine od onih koje su prethodno tako nepromišljeno prihvaćali kao «vječne istine». Jer život je u svojoj mudrosti tako oblikovan da svuda gdje čovjek putem sugestije ispoljava način ponašanja, stav prema životu, koji je protiv kozmičkih zakona, o kojima ovisi nepobitno stanje sreće, život odgovara bolom, otporom i razočaranjima. Život postaje pravi pakao umjesto očekivanog kraljevstva nebeskog.

Svi zemaljski ljudi koji su prošli kroz ova dva psihička ili mentalna područja zapravo su prošli kroz najmračniji dio svoje evolucije ili svoje «inicijacije» koji nužno mora prethoditi ulaženju u treći i posljednji dio, koji poznajemo kao «najsvetije od svetih» ili «unutarnje svetište».

Ti ljudi su postigli stanje poniznosti. Oni osjećaju da, usprkos svojem znanju, oni ipak ne znaju ništa osim činjenice da više ne mogu biti vođeni vjerom ili diktatom drugih. Oni se osjećaju bespomoćnima i vape za mirom. Oni vape za smislom života jer osjećaju da takav smisao mora postojati. Oni vide da su drugi ljudi pronašli taj smisao i zahvaljujući tome oni žive potpuno suvereno, oslobođeni svakog oblika sugestije. Oni vide da ti ljudi «govore sa Bogom kao što čovjek razgovara sa svojim bližnjim» i njihova je svijest ispunjena dubokom čežnjom da budu poput tih ljudi u mislima i djelima. I sa takvim stavom oni su postali pravi kandidati za posljednji dio velike inicijacije.

Oni su kroz svoje osobno doživljene patnje i iskustva do kojih su one dovele dovoljno sazreli da mogu ući u treće područje velikog hrama psihe : «najsvetije od svetih».

3. POGLAVLJE : «Najsvetije od svetih»

Pored goreopisana dva psihička ili mentalna područja postoji i treće, «najsvetije od svetih». Rečeno je da u njega mogu ući samo «visoki svećenici».

«Visoki svećenik» je čovjek koji je toliko čistoga srca, toliko sjedinjen sa Bogom i tako duboko uronjen u božanstvene razine svijesti i vibracije da može, bez da se izlaže smrtnoj opasnosti, ući u «najsvetije od svetih».

Njegovo mentalno stanje predstavlja vrhunac duhovne evolucije zemaljskog čovjeka. On je dovršeni «čovjek poput Boga». On doživljava apsolutnu istinu pomoću svojih vlastitih osjetila i tako je postao «jedno sa putom, istinom i životom».

Tako on posjeduje kozmičku vidovitost i opaža izvan prostora i vremena i doživljava sebe istovjetnim sa samom vječnošću. Za njega je «jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan».

Njega se ne može nagovoriti da vjeruje u bilo koga ili bilo što. On vidi i doživljava u svemu i svugdje pravu stvarnost. Ali on ne može više uvjeravati druge sugestijom ili ih vezati i na taj način ih učiniti svojim sljedbenicima ili obožavateljima. On zna da će onaj koji veže i sam biti vezan. Zbog toga on želi samo jedno : osloboditi svakoga od ograničavajućih mentalnih i fizičkih okova sudbine.

Svojim bićem on šalje potpunu ljubav, razumijevanje i opraštanje svemu i svakome. A s obzirom da se njegova najviša misija i sreća sastoji u oslobađanju, on sam predstavlja vrhunac oslobođenja. On je apsolutno suveren. On živi sa Bogom dan i noć.

On vidi u svemiru Božji ogromni organizam ili sredstvo prepoznavanja. On u svom bližnjem vidi organ opažanja kroz koji on, u određenoj mjeri, doživljava Boga i kroz koji Bog doživljava njega, kao što on, kroz istog tog bližnjeg, može prepoznati ili shvatiti svoj vlastiti odnos prema božanskom Jastvu, vječnom Ocu, kojeg on priznaje kao : «Onoga koji je na nebesima».

Ovaj srdačni, harmonični, živi odnos između «visokog svećenika» i Boga, između savršenog čovjeka i božanskog Oca predstavlja izraz psihičkog područja koje smo, u strukturi hrama, upoznali kao «najsvetije od svetih».

Takav čovjek, takav visoki svećenik je inicirani čovjek : on je Buda, Krist ili kozmički svjesno ljudsko biće.

I svaki čovjek koji je u svojem životu doživio susret sa takvim stanjem ili je bio prožet njegovom snagom, koja je istovjetna sa onime što je u Bibliji nazvano «sveti duh», zapravo je «završio putovanje i došao do cilja».

Takvog čovjeka više ne muči nikakva tuga ili brige. On vidi u svemu i svakome Božju volju, svrhu i namjeru života i doživljava kao unutarnju, nepobitnu činjenicu apsolutno, osnovno rješenje svakog znanja i znanosti, naime to da je sve vrlo dobro. On zbog toga živi u najvećoj sigurnosti i u svim situacijama svojeg vlastitog života želi samo jednu stvar, a to je da se ostvari Božja volja.

Način postojanja takvog ljudskog bića u svakom pogledu predstavlja božansku svjetlost koja se svojim sjajem može usporediti sa svjetlošću sunaca i zvijezda.

Svojom nepristranošću, svojom unutarnjom, nepobitnom harmonijom i ravnotežom i svojom autentičnom poniznošću on predstavlja svojim čitavim načinom postojanja utjelovljenje «čovjeka poput Boga i njemu nalik».

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk