Od 1990. se služim PC-om, a od 1.3.1998. imam doma PC. I internet. Ništa čudno. Ali nisam ga koristila, nisam stigla, bilo je puno posla. No, tek negdje u VI mj. 2003. sam na poslu počela malo ozbiljnije surfati po netu i naletjela sam na jednu društvenu stranicu, na koju sam se logirala i tako malo po malo otkrivala čari virtualnog druženja. Kako sam dugo bila sama, od 1998. pa do 15.8.2004., ništa čudno za ženu mojih godina, bez dragoga u svom životu. Imala sam neke frendice s kojima sam znala otići na kavu, moju teta Ramonu i Lorki, a od 2002. i Šušku.

Bilo je to u lipnju 2003. kad sam naletjela na jedan nick i počeli smo se dopisivati, povjeravati, svako jutro kad bih došla na posao, najslađe mi je bilo popiti kavu i popričati sa Tonijem. No, brzo sam se „zagrijala“ za njega, on za mene, sve je bilo virtualno, nikad se nismo vidjeli (čuli smo se, vodili smo dugačke telefonske razgovore) i uvijek mi je pisao: „ti si sjena moje duše“.

Znali smo se i „posvađati“, ja bih obrisala nick, odmah registrirala novi, on me odmah „prepoznao“ itd. Uglavnom, to je tako teklo do 1.12.2003. kad sam formirala neki privremeni nick i naletjela na jednog – pjesnika. Čim sam pročitala te stihove, postalo je čudno, ja sam se formalno zaljubila u slova, u te krasne riječi. Ljudi moji, koja je to „ljubav“ bila :) kad se toga sad sjetim, ništa mi nije čudno – zaljubila sam se u – ljubav, onu istu ljubav koju sam tako priželjkivala u svom životu, ali nisam imala hrabrosti u tim godinama upoznavati nekog novog.
I počela sam dopisivanje s tim pjesnikom, zapalili se oboje na – riječi. On je živio u Americi, ja u Hrvatskoj. Drugi dan, dakle 2.12.2003., fomirala sam moj sadašnji nick shadow-of-soul, jer me Toni stalno nagovarao da ga tako nazovem. Ostala sam sa Tonijem u dobrim odnosima, no on je već ''vidio'' što se sa mnom događa preko webloga, dakle, najljepše sam počela pisati tad kad sam se zaljubila u - ljubav.  :)

I trajalo je to nekih mjesec dana, da bi se ispostavilo, naravno, kako pjesnik i sa drugima jako zapaljivo komunicira :) i, naravno, ja sam se ohladila. (poslije smo ga čak ja i Davor upoznali kad je došao u Zagreb, ali to sad nije poanta).

Pisane riječi, osjećajne senzualne rečenice, opisi osamljenosti, mnoge duše koje to pročitaju – osjete se u sličnoj priči. Mnoge duše su stvarni život zamijenile onim ispred monitora: komotnije je upoznavanje, brže se neke stvari saznaju i virtuala ima puno prednosti, u odnosu na stvarni život.

I tako sam se ja zaljubila u riječi, a Boga mi i danas protrnem kad pročitam neku lijepu pjesmu, pogotovo onu koju napiše muškarac, baš zato što oni in vivo tako teško izražavaju svoje osjećaje, ali iza monitora je to nekako lakše, ne vidi ih nitko, ne zna nitko tko su i tad otvore dušu.
Koliko li sam samo prekrasnih pjesama pročitala koje su napisali baš – muškarci.

Međutim, moj život i moja duša su tražili više, nego što mi može pružiti bijela površina monitora. Polako sam počela izbjegavati kompjuter, radije sam otišla u videoteku, gledala filmove. I tad sam imala onu tešku alergiju sa „crvenim bičevima“ po tijelu – zbog koje i danas pijem Letzien (pisala sam o tome na magicusu nedavno).

I tako sam jedne večeri otišla sa frendicom van, pa drugu pa treću, izlazile smo oko mjesec dana i srela sam Davora, koji nema pojma o kompjuterima, internetu, bilo čemu što je online. Srela sam čovjeka s kojim živim i danas i to sam ga srela na plesnjaku u Lučkom, kad mi ni na kraj pameti nije pao ni internet, ni stihovi osamljenih tužnih muškaraca ni bilo što. Jednostavno, željela sam stvarni život, lijepo muško tijelo kraj sebe, a ne nešto izmišljeno, ne onu iluziju koju nude virtualne „ljubavi“.

Sve ostalo je povijest, puno sam na magicusu pisala o susretu sa Davorom pa mi to nije tema.

Na kraju sam onom pjesniku, u čije pjesme sam se zaljubila, a ne u njega :), napisala jedan tekst kojeg donosim u cijelosti:

Do jezera mrtvih listova od prošle jeseni sišla je sjena jednog pjesnika. Sjena njegova se spustila do obale, rasute na mjestima gdje je prosipao svoje stihove i pohodio osamljena mjesta pa ih tamo sakrivao. U tim njegovim očima lijepa je njegova ljubav. Osjećam prazninu kad vidim bijelo. Osjećam muklost kad sanjam bijelo. Na nebo se propinju moje ruke, dotakle bi oblake, zaronile u dubine. Kraj rijeke koja je tiša od najtišeg leta orlove sjene, između neba i zemlje doplivalo je jedno malo srce i zaustavilo se u tom davnom zimskom danu. Ugrijalo se to srce na toplom dlanu pjesnika i okrenulo se mjesecu i nasmiješilo. Ugrijala se duša i snagom tih očiju koje su je pratile izdaleka zanijela se tom ljepotom osjećaja. Iz mračnih komora srca nisu više izlazile kristalne suze i skrivale se ispod kamena, koje su drugi pronalazili i mislili da su to vilinske suze. To su bile suze tuge. Pomaknule su se zavjese prošlosti, neke davne zakletve su se ispunile i odslužile ono zadano, pa su već postale i besmislene. Duša je sačuvala biserne riječi usamljenog pjesnika, sagrađen je zlatni otok i čeka se proljetni vjetar da bi pokrenuo ta bijela jedra za jedno lijepo putovanje. Ako usamljeni pjesnik pronađe te oči koje traži, neka mu vjetar bude sklon i njegovim jedrima podari nezaboravan doživljaj. Neka te oči, koje usamljeni pjesnik traži, zarone duboko u njegove i vidjet će beskraj noći, vidjet će dubinu duše. Te oči, ako znaju gledati, u pjesnikovoj duši će vidjeti sebe. Zato, usamljeni pjesniče, kroz tri noći moja duša će moliti za tvoju sreću i kroz snove ćeš naći te lijepe oči u koje toliko želiš zaroniti.