Naslanjam  glavu na zid pača, da isplačem suze, očistim dušu, pomolim se Bogu, zatražim milost, zatražim svjetlost i put svjetla kojim ću ići. Hladan kamen šuti, upija moje misli, ni Bog me ne ćuje i njemu su moje molitve dojadile.

Dolaze drugi do tog nesretnog zida koji sluša sve i svašta, mole i plaću isto kao i ja. Misao jedna javi se tiho kao lopov koji se šulja prema svome plijenu. Što ako moje molitve, želje idu, otiđu nekome tko zna kome, nekome neznanome ali ne meni. Neka idu, neka jer moje misli i molitve pune su topline i milosrđa. A ja očito primam molitve drugih,molitve za koje ne molim.

Dođu trenuci kad zavlada kaos, šutnju ne može zaustaviti niti zid, al ipak gledam na život u milosti Božjoj, ne želim  klonuti duhom. Ići ću kroz život čista srca kao što sam išla do sada, neću se  obazirati  na ništa što boli, što  mi može pomutiti mir i razboritost, jer moje  misli i moj život ne može shvatiti nitko osim mene i Boga.  Ja sam život, ja sam  svjetlo koje sjaji svjetlošću, samo oči mnoge dobro ne vide, a misli mnoge na svoj način sude. Kad padne tamna sjena razboritost i milosrđe polude.

U ludilu općem govorim sebi  ja nemam kome da sudim, ja sam samo jedno biće  i ne želim pomutiti svjetlost koja sjaji iznad svih nas. Zato idem dalje od tog zida plača, putem novim, saznanjem novim. Jaka, puna milosti i razumijevanja. Nije to lako nije. Uvijek neka tamna zraka pomuti svjetlost. Vratiti natrag sve u ravnotežu može samo razum i ljubav.

Nije lako živjeti ispod tog zida ostati hladan kao i on, udovoljiti svima, osim da se pretvorim u zid plača pa neka drugi plaću na tom zidu.