RUMI
Blago njegova duha
PRIMJEDBA PREVODITELJICE
Za Rumija, kao i za tolike pjesnike sufijskih nagnuća, jezik nije raspjevan instrument. Škrt jezik je stav. Ne razlikuje se od stava prema odjeći kakvu su nosili – soof, neobojena kozja vuna. Jezik je dakle namjerice sveden na obavijest. Čitatelj treba imati na umu da je sva raskoš u unutarnjemu vidiku.
UVOD
Džalal Al-Din Rumi rodio se i živio u trinaestomu stoljeću (1207.-73.) u Perziji, na području koje je danas dio Afganistana. Obitelj mu je izbjegla iz Korasana pred najezdom Mongola, i naposljetku se nastanila u Konji, u današnjoj Turskoj, u kraju koji se također naziva Rum – odatle i njegovo ime, Rumi. Kao sin glasovitoga sufijskog propovjednika i pravnika, Bahe Walada, od djetinjstva je poučavan i odgajan prema islamskom nasljeđu, a kasnije je upućen i u nauk sufizma, mističnoga ogranka islama. Po smrti oca, 1231., Rumi je preuzeo očevu ulogu propovjednika i doktora prava, slijedeći sufijski put duhovnosti. Međutim, godine 1244., Rumi je susreo tajanstvenoga lutajućeg derviša, Šams-i-Tabrizija, i, zahvaljujući tom susretu, njegov je duhovni svijet doživio zamašan preobrat.
Šams se pojavio kao potvrda Rumijeva nadahnuća, da bi ga poveo u sam zenit mističnoga doživljaja. Dvije su godine bili nerazdvojni, a tada Šams nekud nestade, te ga više nitko nikada nije vidio. Neki tvrde da je bol zbog ovoga gubitka nagnala Rumija da ustoliči legendarni bogoštovni ples – ili vrtokret – među svojim sljedbenicima, kasnije prozvanim vrtokretnim dervišima. U mnogim svojim pjesmama Rumi kazuje o svojoj ljubavi prema Šamsu; lik Šamsa stoji kao usporedba za Boga, a bol zbog rastanka s duhovnim prijateljem predstavlja bol Rumijeva odvajanja od Boga i njegove čežnje za Bogom. Poslije Šamsova iščeznuća Rumi je napustio javna propovijedanja, i posvetio se radu sa svojim sufijskim učenicima; tada je otpočela prava bujica mistične poezije, koja mu je donijela priznanje kao jednomu od najvećih književnih i duhovnih pojava svih vremena.
Izbor u ovoj maloj antologiji sačinjen je da bi se pokazala širina, kako u stilu tako i u stvarima o kojima je riječ u Rumijevu duhovnom stvaralaštvu; najvećma su uzimane iz velikih Rumijevih pjesmotvora, Masnavija (ili Mathnawija), i Divan-I Šamsa. Prvo je djelo epska pripovjedna poema od 25 000 dvostiha, u sroku, a na perzijskomu jeziku, napisana tijekom posljednjih petnaest godina Rumijeva života. O tomu se djelu govori kao o "Perzijskomu Kuranu", i ono se širom i daljom smatra najvećim duhovnim remek-djelom, ikada skladanim; napisano je naširoko prihvaćenim svakodnevnim jezikom, poučljiva stila. Tumačenja glavnih tema sufijskoga mističnog života i doktrine prepleću se i preslažu s mješavinom prosvjetnih priča, slikovitih poslovica, i prispodoba, te čine od toga djela duhovni udžbenik, koji čitatelja vodi bogoslovnom stazom, a sufijskim korakom.
Njegovo drugo glavno djelo, Divan, (u prijevodu "zbirka"), sadrži ostatak Rumijevih pjesama, od nekih 35 000 ili više stihova kratke lirske poezije. Ta zbirka pokriva trideset godina rada, od dolaska Šamsa, sve doRumijeve smrti. U usporedbi sa srazmjerno trijeznim Masnavijem, pojedinačne pjesme u Divanu po prirodi su ekstatičnije, i doimlju se kao izljevi čuvstvenih ushita, što često oslikavaju opojnost Božje ljubavi, i govore o najdubljim čežnjama ljudskoga srca. Jedna trećina tih stihova upućena je Šamsu, a Rumijevo izuzetno dostignuće leži u preobrazbi čovjekove strasti u zrcalo sjedinjenja s Božanskim.
Nekoliko navoda uzeto je iz Rumijeva proznog djela Fihi ma Fihi. I ova je knjiga napisana u kasnijim godinama, a temelji se na predavanjima i razgovorima, koje je Rumi vodio sa svojim učenicima. Poučiteljske naravi, ona poput Masnavija rabi usporedbe i prispodobe da bi objasnila sufijska učenja.
Sufijska staza stremi prema duhovnomu savršenstvu kroz samopreobrazbu, kako bi se stiglo u blizinu Boga, koji je sušto savršenstvo. Prvenstveni je cilj jednog Sufija nadilaženje ili "poništenje" male sobosti, ili ega, koji se postavlja kao prepreka ili "koprena" između ljudskoga srca i Boga, izobličujući naš vidik stvarnosti, i zapretajući našu sposobnost da sazrijemo do naše pune i prave sobosti, kojom savršeno odražavamo Božja svojstva. Stoga je (sufijsko) žarište okretanje duše k Bogu; Bogousredotočenje, nasuprot samousredotočenju; duhovni, a ne tvarni i prolazni svijet; unutarnja, duhovna promjena umjesto promjene u vanjskoj stvarnosti svjetovnih položaja i bogatstva.
Napredak na ovoj stazi ovisi o ljubavi Božjoj i o duhovnim bitkama (ili "svetomu ratu"), koji čovjek mora voditi da bi "osvjetlao zrcalo srca", i na taj način stekao bistrinu pogleda, istinski potrebnoga da bi se ugledalo naše jastvo i duhovna zbilja. To nam može donijeti svjetovnu patnju, ali vodi većoj sreći u onostranstvu, dok zastajanje na stazi da bi se užila svakojaka lagoda i ugoda ovoga svijeta vodi u veliku patnju na onomu svijetu. Rumi također koristi prispodobu peći da bi predočio proces duhovne preobrazbe, kojim će se zahrđalo željezo našega srca rastaliti, pročistiti, i uglačati, sve dotle dok se u njemu ne pokaže jasan odraz Nevidljivoga. Savršeno odraziti Božji lik srcem, znači sjediniti se s Bogom.
Ova mala antologija ne može učiniti više no ponuditi predokus Rumijeve mistične vizije. Tko želi saznati više, neka se pozabavi Franklin Lewisovim izvrsnim i iscrpnim životopisom Rumija, gdje će naći vrlo opsežno izvješće o pjesnikovu životu, vremenu, i misli. Rumijeva popularnost nije potamnila s vjekovima – njegovo se djelo danas čita više nego ikada prije, nadahnjujući čitatelje svih vjera i vjerovanja. U dobu sve svjetovnijemu i često na mukama, ovaj ponizni sufijski trapljenik nudi dodir divote, dok otkriva mogućnost božanske ljubavi, vodeći čitatelja duž staze duhovnoga rasta sa strašću, strpljenjem, i nepopustljivom jasnoćom.
Juliet Mabey