Mirna kao bonaca na moru ležala sam na kauču i čitala knjigu dok je iz kuhinje dopirala galama koju je proizvodio moj hiperaktivni sin. A onda je hiperaktivac izvršio upad u moju sobu poput Đingis-kana, istisnuo moje energetsko polje jer je stiglo njegovo.Bacio se na kauč, jednu ruku prebacio preko mene, zagnjurio lice u moj jastuk i pomirisao ga. ….mmmmm…..na ovakvu iskazanu ljubav posebno sam osjetljiva jer nije prestao njuškati moj jastuk od svojih najranijih dana. I čim je to učinio naša energetska polja su se povezala a ja sam znala da je došao po dozu razgovora.

„Mama, 21.12.2012 biti će kraj svijeta“

„Stvarno?Ko kaže?

„Maje kažu, zapravo njihov kalendar kaže“

„I što predlažeš, da se pokrijemo dekom preko glave i čekamo taj datum?“

„Ne, najbolje će biti da prekinem faks jer zašto bi se mučio uzalud“

„ A što ti zapravo znaš o Majama osim ovog trabunjanja. Upravo si bio na Facebooku i razmijenio misli sa takvima ko što si ti?Ja kažem da neće biti kraja svijeta i da ćeš 21.12.2012 diplomirati i završiti faks.“

„ Da li znaš da na Facebooku postoji grupa koja se zove“neću napisati domaći rad 21.12.2012“

„Kad si imao 4 godine T… nešto si mi ispričao i ja to nikada neću zaboraviti. Rekao si mi da kad čovjek umre Bog uzme njegovu dušu i da je drugom čovjeku. Kako si to mogao znati sa 4 godine ha? Ili ti je Bog šaptao na uho ili anđeli ali ako je tako onda se nemamo čega bojati pa makar i došao kraj svijeta“.

„Ma daj fantazirao sam previše“

„ Ne nisi fantazirao ali sad ću ti reći što si fantazirao. Kad si imao 6 godina htio si ići u Japan“

„Zašto u Japan, što ima u Japanu?“

„Pa, bili su Pokemoni. Nisam znala kako da ti razbijem iluziju da je to izmišljotina jer to bi bilo ravno tome da sam ti rekla da Djed Mraz ne postoji. Ali ti si mi donio knjižicu i rekao, evo vidi ovdje piše da postoji grad u Japanu gdje žive Pokemoni, želim ih ići upoznati. Na kraju sam ti morala reći da je to bajka, fantazija i da nećeš ići nigdje. Zabio si glavu u moj jastuk i tješio se mirisom mame.“

„Ej nisam ti njuškao jastuk“

„ Ni sad ga ne njuškaš?“

„Ne, samo mi je mekan“

„J)))

J)))

„Dobro, a sad moj T…..spusti noge na zemlju i ne dopusti da ti mašta i panika  nadvlada razum“

„ Gle tko mi se javlja? Kad je tako sad ću obuti patike i idem na nogomet“

„A znaš što ću ja?“

„ Nastaviti čitati knjigu?“

„ A ne , gotovo je , razbio si mi čitalački mir. Ja ću obuti cipele i u grad. Izgleda da je došlao trenutak da nas dvoje budemo sa nogama čvrsto na zemlji“.

„ Eh, mama“

„Eh, moj T…“