22:59h

Dragi sine,

Strah me ovo pisat. 

Je pa da dušica draga. Struh...

Znaš zašto? Pa da se nekako ne potroši ta fina energija koju akumuliram za tebe. Ako je stavim na papir, možda odleti poput papirnatog zmaja kad zapuhne prvi vjetar. Poput onog tvog malog žutog aviona kojeg smo puštali pa je gad odletio da se nikad ne vrati...

Da li magija zaista gubi snagu kad je jednom kreneš opisivat..
Kao kad Samsonu odrežeš kosu...
Kao kad jednom oskvrneš djevicu pa postane žena kao i svaka druga....
Kao kad madžioničar otkrije svoje trikove  koji onda više ne uveseljavaju nikog. Jer tad se zna...
A magija traje dok znanje ne zavlada..

Možda, možda..

Čudne su te energije bile kad si se rodio..Na svjesnoj i fizičkoj razini sve je bilo u redu..Bio sam tu..Ali na suptilnom planu..Svašta se odigravalo..I energetski sam se nekako udaljavao od tebe..Nisam to želio dakako..Niti sam to bio spreman priznat samom sebi..Ali bijaše tako..Jer podsvjesni mehanizmi prošlih života bili su jaki..Prejaki tada sinčiću moj..

Danas u detalje znam zašto je to bilo tako..Onda nisam znao..
Sve ćemo ti reći kad jednom za to dođe vrijeme..

Skoro sve..

Možda ti neću reći kako mi je bilo čudno prvi put te vidjet..U rodilištu..Možda to zadržim za neki svoj intimni galaktički dnevnik..Il napišem na nekom portalu daleko od tvojih malih okica..
Lice slatkog gospodina  koji je spavao odajući dojam nekog tko zna što radi...Kad se rađa..I kad spava..

Nikad neću zaboraviti taj tvoj izraz lica..

Kažu ljudi da se po jutru dan poznaje...

Po tom jutru ja ću uvijek poznavati tvoje dane...

A vremena su takva kakva jesu..Možda još i dobra u odnosu na ona u kojima ćeš ti odraslo hodati Zemljom..Možda još uvijek ima dovoljno plemenitih kristala za osvjetljavanje naših puteva..
A tko zna, možda će čak kristalne poljane biti livade po kojima ćeš trčati s ostalim božjim stvorovima..

I ja sam otac kakav jesam...Bio...Za oca godine me ne bi izabrali ni u Disneylandu..Il tamo možda bi..

A možda sam previše samokritičan..U svemu tražeć savršenstvo..Možda su i moji nezgrapni pokušaji uživljavanja u očinsku ulogu bili sasvim dovoljni za paljenje tvojih svjećica..Jer strohma je tu bilo..A ima ga sve više i više..

Nekad kad mi dođu ti valunzi poželim te ugušit kolku ljubav osjetim..Zahvaljujem Božanskom na tom protoku..

I nadam se iz ove pozicije da samo mogu biti bolji..I zbog tebe i zbog sebe se nadam..

Jako puno toga sam osvijestio zadnjih godina..I ti imaš svoje male slatke prstiće u tome..

Kroz tvoj ekstradjevičanski osmjeh i onaj pogled pun povjerenja su mi ponovo počela klecat koljena..Himen srčane čakre se nježno rasplinuo otkrivajući mi nove svjetove..Vidjećeš o čem pričam kad se prvi put zaljubiš..Kad ne znaš bil se smijo il plako..Viko il skako..

I pronašao sam neke izgubljene aspekte svoje duše..Fragmente pogubljene širom svojih postojanja..Od mongolskih stepa preko pitoresknih francuskih pejzaža i južnoameričke egzotike pa sve do ratnog pakla sovjetskog saveza..
Smješno je to što zapravo nikad nisu bili izgubljeni, uvijek su bili tu..al znaš, mi odrasli ljudi često tražimo stvari tamo gdje one nipošto nisu..Uvijek je to negdje drugdje, negdje daleko, negdje izvan nas i naših sistema..
I nekako nam je lakše tobože tragat po tim bespućima nego zagledat se dublje u sebe..Jer mi podsvjesno ZNAMO da su odgovori tu u nama, pred našim nosom..A nije baš da smo ih samo tako spremni pronaći...

Sklapam pomalo taj mozaik što se odražava i na tvoj život..Naša biopolja su povezana finim svilenim nitima i svaki moj odlučan korak je tvoj mali koračić..

Nego, fenomenalno mi je to kako mi roditelji i djeca učimo jedni od drugih..Zamisli ti te škole u kojoj nema precizno definiranih uloga..Svi smo tu jedni za druge..Svi smo direktori, profesori, učenici i čistačice..Da, i čistačice koje čiste jedan za drugim..
Koliko puta si svojim smajlićem kao onim svojim drvenim bojicama zašarenio moje nevere..Htio sam biti ljut ali ti mi to svojim dječjim prkosom nisi dozvoljavao..Suptilno me uvijek ošamariš točno onda kad mi je taj šamar potreban..
S vremenom sve više slabe te moje ljutnje..One unutarnje gotovo da su skroz presušile..Izvana ih ponekad mora bit jer to ljudsko u tebi ipak traži odgoj...

A ono božansko odgaja mene...

Ponovo si me dakle izabrao za svog oca..Ponos mi se tu miješa s osjećajem odgovornosti..
Nisu bili savršeni uvjeti za tvoj dolazak ali ti si se ipak probio..Kroz razne podsvjesne agresije, neriješene brige i egzistencije, kroz nemarne doktore i carske rezove..Jednostavno si odlučio doći i nikakve sile te u tom nisu spriječile..

Pa ono, dobrodošao mi sine...:-)

Ova dobrodošlica ima možda i veću težinu od onih prethodnih :-) Vrijeme ovako i onako nema neku težinu..Kad god istinski shvatiš istinu, u pravo vrijeme si to učinio...

Došao si na ovaj svijet carski i nadam se da ćeš tako jednog dalekog dana i otići s njega..znajući da si napravio sve što je bilo u tvojoj moći da zabiješ taj svoj anđeoski čavlić u njegovu vječnu konstrukciju..

i ja ću ti sa svoje strane u tome probat pomoć koliko će mi okolnosti dozvolit..utkat u tebe fini mudri vez..nikad te silom ne gurat već nježno balansirat i usmjeravat u ono po što si došao..u tvoju misiju koju ćeš sam s vremenom otkrivat..

Tu sam da  ti dam mušku energiju..da ojačam tvoj korijen i oblikujem njegovu mušku stranu..nikad ne negirajući nego integrirajući onu žensku..kad se to sve fino pospaja u tebi, tek onda si čovjek..spreman za povezivanje sa svojom dušom..

Sve ono u čem je moj otac eventualno griješio ja ne želim ponavljat. Lanci nesreće i obiteljska prokletstva se moraju zaustavljat..

O da...Muško plače..

O da...itekako si smije dozvolit da bude "slab"..

O da...Nije slabost pokazivat emocije...

To je snaga...
Iskrene suze su božanski nektar koji osvježava i čisti naše blatne zemaljske kanale...
Isplačeš se, otpustiš sve te težine i onda ponovo akcija...

Hrabrost - suze - hrabrost..To je naša Maginot linija..

Da ti emocije ne budu izvor težine nego životne radosti..To ti želim od srca..

Imaš i predivnu i spiritualnu majku..Kad razmislim, nisi uopće loše izabrao..lukavo moje :-)

Znam da sam zadnji put u Indiji zaribao stvar..Zanemarivao sam te i bježao u neke svoje svjetove..I onda pokušavao kupovat ono što na prodaju nije i ne može biti..

Bio sam trgovac sine, a oni o Božjoj matematici ne uče u svojim školama..imao si sve materijalno što dijete poželit može, ali nisi imao nekog oca..

Kao Alibaba zauvijek zatvoren u bogatoj pećini..

Poplava rijeke Kosi je sve to isprala i mi smo se vratili gore..S puno upitnika...

Ali ovaj put ću biti tu..Spreman sam za taj popravni ispit..Učio sam za njega sine i učim u hodu..od tebe pogotovo..
I nikakvi vanjski i unutarnji potresi i poplave ne mogu rušit ono što se Božjim cementom zida..Ljudsko se periodički isplahne, a Božansko ostaje zauvijek..

Biti ću tu za tebe stari moj..Mali moj...Ne jer mi to nameće neki lažni osjećaj dužnosti..Il šapat savjesti..Ne više..

Nego jer to zaista želim..Sve više i više :-)

P.S.

00:19h

Bacam pogled na tvoju usnuli lik...Lijep kao da te najveći majstor Anđeo isklesao..
Opet te bezbrižne, usnule, gospodske crte dječjeg lica...
Koje kao da mi govore: Ne brini ništa tatica..Sve je onako kako treba biti..Držim stvari pod kontrolom..
Eh..Idem i ja leć...Matrix mi neda da previše uživam u trenutku i ujutro rano idemo u vrtić...

Svaki u svoj....

Vani je zvjezdano nebo koje kao da nam se smiješi..Da li su to iste zvijezde koje smo gledali u Indiji?
Ili su se i one vremenom transformirale..

Ne znam...Ali znam da mi nebo nikad nije izgledalo ljepše..

Laku noć sine....