Kroz dosadašnje životno iskustvo, iskusih da je zaista tako. Događaju se neprekidne promjene, i često me život čovjeka podsjeća na život hrčka, kojeg smo kao kućnog ljubimca čuvali u kavezu i mazili. Vrtio je naš hrčak onaj krug, uporno od kasno navečer, do rano ujutro, u nekakvom neprekidnom trudu da dođe do cilja, a u stvari se po cijeli dan vrtio, i nikako da nađe izlaz iz kruga.
Tako, na žalost, i mnogi naši sugrađani proživljavaju svoj život. Neki se gotovo cijeli život vrte u poslovnom krugu, dok slušaju značajne ili poluznačajne razgovore, dogovore na poslovnim sastancima, u glavi im se vrti neki drugi krug, eventualno ispunjenje financijskih, osobnih ili nekih drugih želja. Mnogi se neprekidno vrte u krugu lijepih i zanimljivih žena, tražeći ono nešto s čime bi ispunili prazninu i što bi im pomoglo da nađu izlaz iz kruga, no nažalost, krug kad se jednom zalaufa, iz njega teško izađu, pa unatoč želji i namjeri, krug ih ipak povlači nazad u vrtlog.
Isti taj krug vrte i unutar obitelji. Uglavnom, po cijeli dan se vrte oko iste priče – nedostatak novca, neprekidni rad i trud da se nešto stvori, da se popravi egzistencija, da se materijalno ima što više. Unutar tog kruga, često ne mogu dostići one najobičinije stvari koje čovjeka čine ljudskijim; razgovor, razumijevanje, osjećaj da se na nekog možeš osloniti, da osobi koju odabereš za prijatelja, suradnika, muža, ljubavnika, možeš u potpunosti vjerovati. Često maleni oblak prekrije taj životni krug koji neprekidno vrtimo, i umjesto sunca nastane tama.
Ponekad, poput zvijezde repatice, vrlo rijetke zvijezde, velikog sjaja i traga, zasjaji u našim životima nešto neuobičajeno, no kao i sve svjetlosti, bljesak koji to nešto neuobičajeno ostavlja na svom putu snažno zablješti, pa čovjek i ne vidi možda dobro, i od sjaja mu se učini da nikad ništa ljepše nije viđeno u životu.
Mudri, stari ljudi, isto tako kažu da što brzo dođe, brzo i prođe, što brzo zasjaji, brzo i zatamni, a što brzo plane, još brže gasne, ili vatra ne može opstati ako se na nju neprekidno ne nabacuju klade, što bi prema mišljenju starih mudrih ljudi značilo da je oko svega u životu potreban trud!
Stari ljudi su imali puno mudrosti, i znali su cijeniti vrijednosti. U to doba, promjene nisu bile tako snažne kao danas. Cijenila se ljudskost.
Za ljepotu čovjeka ili žene nije bilo značajno kakvo ruho ima, jer poput cara u bajki, čak i onaj koji je ovijen Bossovim, Guccijevim ili nekim drugim odijelom, može izgledati sasvim gol, ako mu je duša ili srce prazno.
Stari ljudi znali su cijeniti srce, i na prvi pogled prepoznavali su upravo takvog čovjeka, i imenovali ga lijepim. Čovjekom velikog srca, čovjeka tople duše, koji se zna nasmiješiti, koji zna oprostiti, koji zna voljeti.
Sve drugo u životu mijena je.
Stari ljudi su znali puno toga, pa su često govorili „Tko bi gori sad je doli, a tko je doli, gore ustaje!“ upozoravajući tako na neke druge vrijednosti u životu koje bi trebale svakom čovjeku biti smjernica kroz život.
Nikakav vanjski sjaj, zvučno i značajno ime, dobre zabave, i skupa odijela nisu garancija za sreću i ispunjenje. Takve garancije nema, osim ispunjenja u samom sebi. Samo jedan put kroz život je ravan, i ne sliči na onaj krug, i samo taj jedan jedini put može čovjeka dovesti do cilja. Taj put vodi do prijestolja čovječnosti, a na prijestolje se stiže dobrim dijelima, pristojnim i dobrim riječima, razumijevanjem, isprikom, kvalitetnom i kulturnom suradnjom, pružanjem ruke osobama kojima je potrebno pružiti ruku bez dvosmislenih razmišljanja o možebitnoj koristi.
Svaki put i svaka staza ispunjena koristoljubivim dobročinstvom, zamrljan je i ispunjen blatom već na svom startu. Zato jer i dobročinstava ima različitih – sa željom da se u javnosti o tome piše, govori, da se ispuni svoj vlastiti ego, da se uzdigne svoj JA.
Taj put dobročinstva je prokrčen sa nečasnim namjerama i zbog toga nikad nije sigurno da se na njemu neće zalutati ili da se nad njim neće nadviti oblaci koji nagovješćuju oluju, dok je put ispunjen dobrim djelima, i lijepim riječima, toplinom i ljubavlju prema svim ljudima bez namjere da se bilo tko ili bilo što u bilo kom pogledu okoristi, već isključivo iz razloga što je dobrota sadržana u nečijoj duši uvijek osunčan i vedar.
Smjer kojim bi svaki čovjek trebao putovati da bi izašao iz onog „hrčkovog kruga“ i da bi za svaki svoj osmijeh dobio primjerenu satisfakciju u životu.