DA LI STE BILI MUŠKO ILI ŽENSKO U PROŠLOM ŽIVOTU ?

( Svend Åge Rossen )

Ako prihvatimo da je čovjek besmrtan i da se razvijao tijekom brojnih života, sasvim prirodno se postavlja pitanje da li je moguće mijenjati spol iz života u život. Martinus kaže vrlo jasno da čovjek ostaje istog spola tijekom svih života u jednom evolucijskom spiralnom ciklusu. S obzirom da njegova kozmologija proturječi brojnim drugim duhovnim stavovima po tom pitanju, kao i istraživanjima pod hipnozom, možemo se zapitati tko je u pravu. Zbog svega toga volio bih podublje istražiti Martinusove argumente.

Spol i osobnost ne mogu se odvojiti jedno od drugoga U Martinusovoj kozmologiji mogu se pronaći barem četiri argumenta koji dokazuju da je čovjek morao biti istog spola u prošlim životima i da će tako ostati i u budućnosti.

Kao prvo, čovjekov spol i njegova osobnost predstavljaju cjeloviti i neodvojivi dio njegovog čitavog bića. Muški ili ženski organizam, sa svojim specifičnim oblikom, pojavom i spolnim organima, nije kostim ili maska koja se nosi neko vrijeme i koja se skida kada je uloga završena. Naprotiv, on u potpunosti odgovara mentalitetu pojedinca na njegovom sadašnjem stupnju razvoja. Muškarac ima «muške» ideje i misli na muški način, dok žena misli i osjeća na ženski način. Muškarci su fizički jači, imaju potrebu za dokazivanjem i usmjereni su prema postignućima, dok žene više imaju sklonost ka emocionalnosti i suosjećanju. Međutim, obim tih razlika ovisi o tome koliko su ljudi humani i napredni, a to je točka koju ćemo kratko istražiti. No što s tiče ovog prvog argumenta, važno je shvatiti da vlastiti spol nije nalijepljena fasada, već neodvojivi dio čovjekove prirode na njegovom sadašnjem stupnju razvoja. Stoga, ukoliko bi muškarac trebao postati žena u svojem sljedećem životu, ili obrnuto, to bi podrazumijevalo potpunu preobrazbu čitavog pojedinca. On bi postao potpuno drugačija osoba.

Zamislite da se Tarzan pretvori u Jane ili da Humphrey Bogart postane Greta Garbo ! Promjena spola između života također potiče pitanje od kuda dolaze specifične seksualne sposobnosti.

Tijekom generacija muškarci i žene imali su svoje specifične radne uloge, gdje su se muškarci uglavnom bavili aktivnostima izvan doma, dok su žene obično ostajale kod kuće i svako od njih je razvio određene sposobnosti koje su povezane sa tim ulogama. Teško je zamisliti kako te sposobnosti leže neiskorištene tijekom jednog ili više života i čekaju da netko postane odgovarajućeg spola ! U zaključku ovog argumenta možemo reči da je promjena spola između života komplicirana teorija koja u sebi ne sadrži isti jasni kontinuitet kao što je to slučaj kada čovjek ostaje istog spola. Zakon stvaranja organa i ponavljanja

Drugi argument se bavi stvaranjem organa u organizmu. Promjena spola podrazumijeva da se spolni organi kao što su maternica, jajnici i testisi mogu stvoriti spontano sa svakim novim rođenjem. No Martinus objašnjava da se ti organi, zajedno sa svim ostalim organima i organizmima, razvijaju postupno tijekom miliona godina evolucije. Stvaranje organa slijedi iste zakone kao razvoj drugih vještina i sposobnosti.

Postoje tri stupnja od kojih prvi predstavlja želju za stjecanjem dotične vještine. Martinus taj stupanj naziva «A-znanje» i tu nastaje motivacija za sljedeći stupanj, stupanj prakse ili «B-znanje», na kojem biće trenira dotičnu sposobnost kroz pokušaje i pogreške. Trajanje prakse ovisi o vrsti i prirodi vještine, no postići savršenstvo ili «C-znanje» u stvaranju organa – naročito spolnih organa koji su neophodno potrebni za život jer omogučavaju razmnožavanje i osiguravali su uvjete za nastavak postojanja vrsta tijekom ogromnih vremenskih perioda – za to su vjerojatno potrebni milioni godina.

Gledano iz perspektive biologije možemo primjetiti da su prvi stupnjevi spolnog razvoja vidljivi već kod biljaka, gdje je nespolno dijeljenje stanica dopunjeno spolnim razvojem sa stvaranjem sjemena i biljkama koje stvaraju sjeme. Tijekom životinjskog carstva nastaju i razvijaju se spolni organi, tako da danas oni predstavljaju dovršeni rezultat evolucije koja je trajala milionima godina. (Vidi Martinusove analize u Livets bog 5, pasus 1937.)

Čitava ova biološka evolucije tiče se današnjeg pojedinca jer mi zapravo ponavljamo te evolucijske stupnjeve kao embrio u majčinoj utrobi. A spolne karakteristike se javljaju na vrlo ranom stupnju razvoja, tako da je pri rođenju dijete očigledno dječak ili djevojčica. Na primjer, u slučaju djevojčica, u jajnicima se već nalaze jajašca.

Prema Martinusu ponavljanje prethodnih života ne događa se samo tijekom razvoja embrija, već se nastavlja tijekom djetinjstva i adolescencije sve do odprilike tridesete godine života, kada ponavljanja postaju sve određenija. Dakle, prošli život se ponavlja tijekom kasnih dvadesetih godina, onaj prije njega tijekom sredine dvadesetih godina, a onaj prije toga tijekom početka dvadesetih godina. Čim smo mlađi, tim su ponavljanja brža, tako da tijekom razvoja embrija, kao što smo već rekli, čovjek prolazi kroz sve evolucijske stupnjeve životinjskog carstva.

Dakle, treći argument za ostajanje istim spolom nalazi se u principu ponavljanja. Da čovjek mijenja spol, to bi se moglo vidjeti tijekom perioda ponavljanja kao česta promjena spola sve do tridesete godine života. Na sreću to se ne događa; ponavljanja su već dovoljno teška sama po sebi !

Preobražavanje polova

Četvrti argument može se pronaći u Martinusovim revolucionarnim analizama o čovjekovom preobražavanju polova. Iako se mi u skladu sa svojim životinjskim podrijetlom javljamo kao muškarci ili žene, svi mi u sebi imamo oba seksualna pola. Međutim, u životinjskom carstvu suprotni pol je latentan ili «uspavan», tako da se životinje uglavnom javljaju ili kao mužjaci ili kao ženke. Koristeći Martinusovu terminologiju, životinje su «jednopolna bića», dok čovjek više nije potpuno «jednopolan».

Zapravo, prema Martinusu, naš suprotni pol je već potpuno očigledan. No ono što Martinusove analize polova čini toliko revolucionarnim i nadahnjujućim je to da on izjednačava razvoj humanosti sa rastom suprotnog pola ! Koliko je meni poznato nitko to do sada nije uzeo u obzir.

Za razliku od životinja, sve humane karakteristike u nama su posljedice ženskog pola kod muškaraca i muškog pola kod žena.

Kod oba spola intelekt, ljubav prema bližnjem, kreativnost, smisao za humor, odanost, uživanje u prirodi, suradnja, fleksibilnost, religiozni osjećaj, želja za znanjem, tolerancija itd, direktno su proporcionalni razvoju suprotnog pola. Dakle, suština pretvaranja životinje u ljudsko biće i nastavak njegovog razvoja prema «pravom» čovjeku nalazi se u psiho-organskom rastu suprotnog pola. A cilj je postignut kada su polovi potpuno uravnoteženi. Tada je čovjek savršen i prolazi kroz «veliko rođenje» putem kojeg dobiva kozmičku svijest.

Ova analiza postupnog preobražavanja polova nije u skladu sa teorijom o promjeni spola između života. Ukoliko je ženski pol kod muškarca dosegao razinu razvoja od, recimo, 60% i rasti će još 40% tijekom budućih života, prekinuo bi se kontinuitet njegovog razvoja ako bi se on odjednom pojavio u sljedećem životu kao žena sa 100% ženskim polom, i bilo bi potpuno nerazumno kada bi njegov muški pol, koji je bio 100%, sada odjednom pao na 60%.

Da bi se spojile teorije o promjeni spola sa analizama o polnom razvoju trebalo bi pretpostaviti postojanje dvije paralelne linije razvoja za istog pojedinca tijekom različitih života. No to bi, istovremeno, sugeriralo dijeljenje osobnosti što bi negiralo sve ideje o jedinstvenosti i neprekinutom razvoju osobe. Prema tome, ovdje možemo zaključiti da je ideja o promjeni spola između života nespojiva sa Martinusovim analizama o preobražavanju polova.

Hipnotička regresija

Ono što me potaklo na pisanje ovog članka bila je knjiga Raymonda Moodija «Život prije života» (1990). Prethodno je Moody bio poznat po svojoj knjizi o iskustvima bliskima smrti. On nam priča kako su mu nakon predavanja o toj temi često postavljali pitanja da li nešto zna o iskustvima prije ovog života. On je sve više i više postajao zabrinut što ne zna odgovore, tako da je na kraju odlučio otići poznatom hipnotizeru kako bi vidio da li može biti hipnotiziran u prošlost prije ovoga života. Rezultat je bio zaprepaščujuć. Tijekom jednog poslijepodneva on je bio hipnozom vraćen unatrag u devet prošlih inkarnacija. U jednoj od njih on se vratio u predpovijesna vremena i doživio je sebe kao majmunoliko biće koje je živjelo u vrlo lijepom okruženju na vrhovima drveća koje je imalo prekrasne cvjetove. On i druga majmunolika stvorenja nisu mogli govoriti već su skakali gore dolje ispuštajući histerične zvukove kada su bili ljuti. Oni su živjeli od voća i on se jasno sjeća kako jede sočno crveno voće i kako mu sok curi niz bradu. U drugom «životu» on je živio u afričkom plemenu u tropskoj kišnoj šumi. U trećem on je bio lovac na mamute i «ponovno je doživio» dramatičan lov na mamuta tijekom kojeg je jednog od lovaca mamut uhvatio svojom surlom i lupio o zid litice : «Ja to nisam vidio samo svojim vlastitim očima, već sam to gledao i kao nepristrani promatrač koji je gledao događaj kao da se odvija na kino platnu.» U četvrtom «životu» on je bio Teuton koji je bio zarobljen od strane rimljana i bačen lavovima. On je to «ponovno doživio» na vrlo živopisan način : «Odjednom sam primjetio jednog od gledatelja. On je imao najzlobnije lice koje sam ikada vidio, lice bez ikakvog suosjećanja ili osjećaja. On je imao dugu smeđu kosu koja je bila kratko ošišana na vrhu njegove okrugle glave. Njegovo lijevo oko bilo je crveno i upaljeno što mu je davalo još okrutniji izgled. On je sjedio pored debelog čovjeka koji je nosio prljavu togu.»

U osam od devet «inkarnacija» Moody je bio istog spola, no u devetoj i posljednjoj bio je žena. On je doživio život žene umjetnice u Kini. Taj je život završio dramatično kada je ona, kao stara žena, bila mučena od strane mladog muškarca : «Imao sam osjećaj kao da sam pasivni gledatelj nekog filma. Događaji su se odvijali scenu po scenu kao da sjedim u kinu. Svi su detalji bili u boji i vrlo jasni; ništa nisam trebao činiti već samo gledati.»

Nakon tog osobnog iskustva Moody je počeo primjenjivati hipnotičku regresiju na svojim klijentima kao dio svoje terapijske prakse i uskoro je radio slično regresijskim terapeutima koji su, tijekom New Age pokreta 1980-tih, počeli pomagati ljudima sa psihološkim problemima kroz «ponovno doživljavanje» i radeći na iskustvima iz «prošlih života».

No da li su to doista iskustva iz prošlog života koja iz dubine podsvijesti izbijaju u njihovu svijest ? Vjerujem da u brojnim slučajevima ljudi imaju takva iskustva djelomično zato jer na nekoga tko je hipnotiziran može se vrlo lako utjecati putem snažne sugestije i onda će on nesvjesno željeti činiti onako kako hipnotizer želi.

Snažni utjecaj hipnotičke sugestije bio je demonstriran kroz iskustva sa post-hipnotičkom sugestijom kada je nekome tijekom hipnoze bilo rečeno da, na primjer, otvori svoj kišobran pet minuta nakon izlaska iz hipnoze i on to učini, iako se možda nalazi u sobi ispunjenoj ljudima koji mu se smiju. Moody navodi brojne primjere koji zvuče uvjerljivo, na primjer pacijenta koji je dugo vremena išao tradicioanlnom psihoterapeutu jer je bio u teškoj depresiji. On je imao brojne živopisne snove u kojima je doživljavao scene iz rovova tijekom Prvog svjetskog rata. Jedan prijatelj mu je preporučio da pokuša sa regresijskom terapijom i on je nevoljko pristao na tretman hipnotičke regresije. Pod hipnozom on se odjednom našao usred bitke tijekom Prvog svjetskog rata. On je bio pripadnik pješadije na fronti i narađeno mu je bilo da zbog teške artiljerije i vatre iz strojnica potraži zaklon u rovu. Zbog tog ratnog iskustva i neprestanog straha od smrti on je pao u tešku depresiju. On je počeo teško disati i jako se znojiti kada je opisivao strah koji ga je stalno pratio i njegovo se lice izobličilo od bola i užasa kada je pričao kako su drugi vojnici bili ubijeni : «To je bio užasno. Gdje god da sam se okrenuo bio sam suočen sa smrću. Iako smo tražili zaklon u rovovima, bili smo zasipani granatama; one su padale poput tuče sa neba.»

Terapeut je napravio sljedeći komentar o sesiji : «Rijetko se viđa tako emocionalna hipnoza. Iz svojeg iskustva kao terapeuta sa sigurnošću mogu reći da niti jedan pacijent ne može odglumiti tako snažne emocije. Kako osjećaji, tako i opisi bili su potpuno stvarni.» U ovom slučaju može se primjetiti da nije bilo objektivnog odmaka, koji je doživio sam Moody, kada je on doživio sebe kao pasivnog promatrača filma. Ta razlika u emocionalnoj uključenosti je razlog zašto mislim da se uvijek ne doživljava prošli život. No moju sumnjičavost najviše bude oni primjeri, koji se tu i tamo događaju, kada netko doživljava da je suprotnog spola; to nije u skladu sa Martinusovim analizama.

Svijet noćne svijesti

Čovjek se može upitati da li postoji neko drugo objašnjenje za ta iskustva iz regresija i jedna mogućnost je pitanje noćne svijesti. Martinusov opis čovjeka uključuje dva oblika svijesti : dnevnu svijest i noćnu svijest.

Dnevna svijest je svijest koju imamo tijekom dana i ona uključuje naše postojanje u fizičkom svijetu – iskustva povezana sa našim fizičkim okruženjem i drugim ljudima. Ona također obuhvaća i znanje koje imamo i sjećanja na ovaj život koliko god se možemo sjetiti daleko u prošlost. Noćna svijest je, kao što sami naziv sugerira, svijest koju imamo tijekom noći kada naše tijelo spava, a fizička dnevna svijest je prekinuta. Isprva bi netko mogao pomisliti da noćna svijest samo uključuje snove, no oni su samo «pukotine» prema svijetu u koji vodi noćna svijest.

Svijet noćne svijesti ili duhovni svijet primarna je razina postojanja. To je svijet energije zračenja gdje misli i svjesna stvaralačka sposobnost igraju glavnu ulogu. Isto kao što čovjek treba tijelo sa organima za opažanje i stvaranje za doživljavanje u fizičkom svijetu – drugim riječima, fizički organizam – tako su za doživljavanje na duhovnim razinama također potrebna tijela za opažanje i stvaranje. Upravo zato živo biće ima pet duhovnih ili zračećih tijela od kojih tijela osjećaja, inteligencije i intuicije igraju glavnu ulogu u doživljavanju na duhovnoj razini. Stupanj razvoja tih tijela određuje koliko će živopisna i detalja biti iskustva iz noćne svijesti, gledano iz humane i intelektualne perspektive. Ta tijela ne određuju samo što će čovjek doživljavati samo tijekom spavanja, već i kada je «mrtav», jer je svijet sna i «smrti» zapravo isti svijet; oba ta svijeta predstavljaju duhovnu razinu postojanja. Kod životinja i nedovršenih ljudi postoji prepreka između dnevne svijesti i noćne svijesti. To je zbog razvoja čovječanstva.

Područje dnevne svijesti je mjesto djelovanja, gdje se mogu razviti čovjekovi osjećaji i inteligencija, jer ovdje on mora koristiti konkretna iskustva koja je stekao u fizičkom svijetu i kroz društvenu interakciju sa drugim ljudima u svojem svakodnevnom životu.

Ako bi on istovremeno imao pristup svojoj noćnoj svijesti, on bi vrlo često mogao pronaći rješenja za svoje probleme, a da sam pri tome ne mora napregnuti moždane vijuge. To bi bilo poput gledanja rješenja bez prethodnog računanja ili korištenja kalkulatora bez vježbanja tablice množenja. Martinus također naglašava da ljudi koji koriste umjetne načine da bi razvili okultne vještine i na taj način dobiju isforsirani pristup svojoj noćnoj svijesti slabe svoju inteligenciju i prenaprežu svoje osjećaje tako da postaju vrlo napeti.

Duhovni svijet je primarni oblik postojanja, dok je fizički svijet sekundarni. Stoga je doživljavanje noćne svijesti više kvalitete, «življe» i «stvarnije», da tako kažemo. Stoga su oblici, strukture, boje, intenzitet, jasnoća i odnosi sa drugim živim bićima ovdje mnogo viši nego u fizičkom svijetu. Također je prednost to da se odnos sa drugim ljudima, komunikacija ovdje događa direktnim prijenosom misli. Ovdje nije potrebno ni pisanje ni govor; čovjek može primiti mišljanja, iskustva, želje itd. drugih ljudi direktno u «misaonom materijalu», poput nekog super-videa koji predstavlja pravu kopiju njihovih iskustava. To, naravno, podrazumijeva da je netko imao slična iskustva, jer čovjek ne može preskočiti svoj vlastiti stupanj razvoja i doživljavati stanja koja pripadaju višem stupnju razvoja od vlastitog. No, unutar ograničenja vlastitog stupnja razvoja čovjek može «ući» u životnu povijest neke druge osobe, ukoliko ta osoba to stvori u svojem misaonom materijalu. Nema nimalo sumnje da će to dijeljenje međusobnih iskustava, sudbina i razvoja tijekom sna i «smrti» imati snažan utjecaj na nas i biti će vrlo inspirirajuće !

Dakle, što ove informacije o noćnoj svijesti doprinose našem predmetu proučavanja ? Dakle, one pružaju alternativno objašnjenje za događaje i okolnosti koje se doživljavaju pod hipnozom. Hipnoza je, vrlo vjerojatno, samo jedan od brojnih umjetnih načina stupanja u područje noćne svijesti i ona dozvoljava direktan prijenos misli od ljudi – možda od ljudi koje poznajemo – a koji se sada nalaze na duhovnoj razini jer su «mrtvi» i čiji su nas život i sudbina naročito zanimali. Možda je putem hipnoze uspostavljena veza koja je bila naročito važna za hipnotiziranu osobu kada se ona nalazila na duhovnoj razini i koju bi ona ponovno željela doživjeti ukoliko joj se pruži prilika. Snaga i sažetost slika koje se javljaju, što se interpretira kao ponovno doživljavanje vlastitih prošlih života, može se objasniti kao da potječe od vrlo realne kvalitete iskustava na duhovnoj razini. Zaboravljeno znanje Jedno od objašnjenja za hipnotičku regresiju koje mnogi znanstvenici favoriziraju je da ona uključuje zaboravljeno znanje iz sadašnjeg života koje je osoba nesvjesno nosila sa sobom i koje izlazi na površinu pod hipnozom.

Sam Moody navodi jedan primjer gdje je to objašnjenje vrlo vjerojatno. To se odnosi na psihologa Teda, koji je pod hipnozom iskusio život kao Sjevernoamerički Indijanac na jugozapadu SAD-a. On se nije mogao sjetiti da je prije nešto takvo doživio; međutim, kasnije je njegova majka pronašla stari amaterski film na kojem su Ted i njegova obitelj posjetili razrušeno selo tih Indijanaca, koji je pokazivao potpuno iste slike koje je Ted ponovno doživio pod hipnozom.

Iako je samo u rijetkim slučajevima moguće objasniti regresiju kao zaboravljeno znanje, to se međutim ipak treba uzeti u obzir.

Hipnotička regresija i opsjednutost duhovima

No postoji još jedno naročito značajno i moguće objašnjenje. Američki psiholog Edith Fiore radila je sa preko 1000 ljudi pod hipnozom.

U svojoj knjizi «Nemirni pokojnici» (Balantine Books, New York 1987) ona tvrdi da je barem 70% njenih pacijenata opsjednuto duhovima. Kao i Martinus i ona je doživjela da brojni ljudi koji iznenada umru, na primjer u nesrećema, postaju zbunjeni i ne razumiju gdje se nalaze. Oni mogu biti toliko vezani za fizičku razinu koju su upravo napustili i za ono čime su se bavili da ignoriraju anđele čuvare iz duhovnog svijeta koji bi im mogli pomoći na njihovom putu : «Kada vide svoje mrtvo tijelo oni to odbijaju prihvatiti; oni vjeruju da spavaju ili da mora postojati neko drugo objašnjenje...» «Nakon što su poginuli u nesreći oni postaju zbunjeni i mogu na istome mjestu ostati satima, mjesecima ili ponekad čak i godinama. Oni dolaze u svoje poznato okruženje i ne mogu razumjeti zašto ih ljudi ne mogu vidjeti ili čuti.» Nije teško zamisliti da se u tom stanju te nesigurne duše mogu pokušati prikačiti za ljude koji se još uvijek nalaze na fizičkoj razini kako bi ponovno mogle sudjelovati u fizičkom životu koji za njih još uvijek predstavlja stvarnost.

Prosječna mentalno uravnotežena osoba sa dovoljno samokontrole i snage volje ne mora se bojati da će ju zaposjesti ili na nju utjecati duhovi.

Međutim, taj rizik postoji ako čovjek ima slabu auru ili ima sklonosti koje privlače materijalističke duhove.

Martinus upozorava protiv bavljenja spiritizmom, rašljarstvom i automatskim pisanjem jer te aktivnosti predstavljaju poziv za duhove da uđu u nečiji živčani sustav.

Također pretjerivanje u alkoholu ili drogiranje privlači duhove koji su bili alkoholičari ili ovisnici i koji se sada moraju zadovoljiti time da budu paraziti na ljudima u fizičkom svijetu.

Edith Fiore je također otkrila da nesreće koje uzrokuju privremeni gubitak svijesti također mogu mrtvoj osobi omogučiti pristup auri i organizmu neke osobe, kao što je slučaj i sa općom anestezijom u bolnicama ili tijekom popravka zubi. S time u vezi ona također spominje da i sami zubari često imaju brojne duhove koji su povezani sa njihovom aurom.

Dakle, u vlastitoj auri je moguće imati nekoliko različitih «gostiju». Zbog toga je ona razvila hipnotičku tehniku pomoću koje ona putem sugestije može utjecati na nezvane goste i pomoći im da se suoče sa duhovnim svijetom na jedan pozitivniji način.

Martinus piše da to može predstavljati katastrofu ako primitivni duhovi dobiju pristup u nečiju auru jer oni tada mogu početi kontrolirati njegove misli i postupke.

Martinus : «Ljudi mogu biti opsjednuti i to je često glavni uzrok zločina i ubojstava. U onim slučajevima u kojima je zločin počinjen zbog opsjednutosti, počinitelj ne može objasniti svoje postupke. On je bio u nekoj vrsti polu-transa. On se samo sjeća da ga je obuzela neodoljiva želja da počini zločin.» Martinus savjetuje da svaki puta kada osjetimo nešto psihički naugodno oko nas da usmjerimo svoje misli na Boga ! (Kozmos 10/1990).

Pored već spomenutih situacija koje stvaraju rizik od opsjednutosti, Martinus također u gornjem članku spominje rizik od hipnoze. Stoga je lako zamisliti da nije samo hipnotoziran klijent u stolici, već i jedan ili više duhova koji možda opsjedaju tu osobu. I ukoliko hipnoza predstavlja pokušaj vraćanja u prošle živote, onda nije sigurno čiji je to prošli život.

Vjerujem da je to najvjerojatniji uzrok pogrešne interpretacije hipnotičke regresije. Dozvolite mi da završim sa primjerom koji snažno ukazuje na to da je čovjek možda suočen sa prošlim životom opsjedajućeg duha nego sa prošlim životom osobe koja je bila hipnotizirana.

Primjer je posuđen iz rada švedskog istraživača, doktora i hipnotizera John-a Bjorkhem-a : Dvadesetjednogodišnja žena odjednom se promijenila tijekom regresije u stariju ženu koja je dala nevjerojatno detaljan izvještaj o svojem životu i o životu svojeg muža. Kasnije je otkriveno da su te informacije odgovarale ženi njenog učitelja muzike koja je preminula prije nekoliko godina. Ona jedva da je poznavala tu ženu i nije bilo moguće objasniti kako je ona došla do tako potpunog znanja o njenom životu.

Na temelju gore iznjetih analiza jasno je da se mrtva žena prikačila na auru dvadesetjednogodišnje žene, možda u pokušaju da ponovno uspostavi kontakt sa svojim mužem !

Prevela sa danskog na engleski : Caroline Norris, 1992

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (09.05.2010.)