Nešto me probudilo u noći. Pod otvorenim prozorom svjetionika šuškale su stranice male bilježnice s pjesmama. Ustajem i bacam pogled. Vjetar se zaustavio na posljednjoj i puni je mjesec obasjao moju zadnju pjesmu – uspavanku. Bilježnica je puna. Jedno poglavlje je završeno…

   U malom naselju na Magičnom otoku pogašena su svjetla. Spavate… Pogledom se opraštam i spuštam oči. „Vrijeme je…“, šapćem dok koračam prema moru. Sagnem se na pijesak i prstima upišem veliko srce, a u srcu: HVALA VAM!

   Kako bi bilo divno koračati po vodi… pomislim dok mi hladna voda obavija tijelo, a dušu obuzima tako strahovito neophodan… mir.

P.S. Hvala na svim lijepim riječima, podršci, osmjesima, uspavankama, pjesmama… Hvala na svim prelijepim trenucima koje sam provela ovdje, s vama…

Zemlja