Tamni baršunasti prsti noći sakrili su sve vidljivo, tek budne oči lutaju po obrisma spavaće sobe,  krevetu i Njegovom noćnom oramariću. Na njemu sat sa florescentnim kazaljkama i starinski uramljena slika. Svugdje oko nje duge noćne sjenke. Osjeća vrelinu svoga daha a tamo na kraju sobe čini joj se, netko diše ritmom srca njenoga, možda netko usamljen poput nje. Podigne se sa kreveta da vidi, možda ipak ima nekoga.....nema.... jer noć je varalica i voli privide. Kroz otvoren prozor i  poluzatvorene škure, nošen ponoćnim povjetarcem koji se zaigrao paučinastim zavjesama uletjela malena krijesnica, maleni lučonoša. Sletjela na jastuk s njene puste strane kreveta, a florescentne kazaljke na satu poput vremeplova počeše se vrtjeti unazad..... i vidi....
.... On i Ona zaigrani u pješčaniku gradskoga parka. On zida dvorac za nju. Ona nosi vodu iz obližnje barice. Djetinjim rukama zajednički grade zamak od pijeska...
...... On i Ona u tom istom parku mnogo godina kasnije razmijenjuju poljupce i obećanja koja se nižu baš poput kula u pijesku.....
.........On i Ona sjede za stolom kafića, piju čaj i razgovaraju. Na stolu stoji košara sa narančama. On uzima jednu, miriše je i govori joj.....ti si moja slatka naranča.....puna si zarobljenog sunca, baš poput ove naranče, ako me voliš čekati ćeš me jer........što bi ja bez tebe....
Ona uzima naranču iz njegovih ruku, guli njenu koru, i govori mu.....ne ovaj put i ne više.....ne zarobljuj me slatkim riječima, gotovo je....da si me volio odavno bi oslobodio sunce u meni ....predugo sam te čekala...
.......kao probuđena iz sna, Ona se okreće se prema pustom jastuku......, krijesnica, gdje li je?....nestade malog lučonoše .....
U dnu sobe diše ponoćna tišina ritmom njenog srca, ona osjeća miris tek svježe oguljene naranče i žar zarobljenog sunca koje nestade sa krijesnicom skupa u noć.....