Ti ne voliš i ne žališ mene, nisam više mio srcu tvom? Gledajuć u stranu strast ti vene sa rukama na ramenu mom. Smiješak ti je mio, ti si mlada, riječi moje ni nježne, ni grube. Kolike si voljela do sada? Koje ruke pamtiš? Koje zube? Prošli su ko sjena kraj tvog tijela ne srevši se sa plamenom tvojim. Mnogima si na koljena sjela, sada sjediš na nogama mojim. Oči su ti poluzatvorene i ti sanjaš o drugome nekom, ali ljubav prošla je i mene, pa tonem u dragom i dalekom. Ovaj plamen sudbinom ne želi, plahovita bješe ljubav vruća-- i ko što smo slučajno se sreli, rastanak će biti bez ganuća. Ti ćeš proći putem pored mene da prokockaš sve te tužne zore. Tek ne diraj one neljubljene i ne mami one što ne gore. I kad s drugim budeš jedne noći u ljubavi, stojeći na cesti, možda i ja onuda ću proći i ponovo mi ćemo se sresti. Okrenuvši drugom bliže pleći ti ćeš glavom kimnuti mi lako. "Dobro veče",tiho ćeš mi reći. "Dobro veče, miss", i ja ću tako. I ništa nam srca neće ganut, duše bit će smirene posvema -- tko izgori, taj ne može planut, tko ljubljaše, taj ljubavi nema. Ne može sav svijet pjevati, ni da jabukom do tuđih nogu pada. Ovo je najveća ispovijest jednog mangupa do sada. Ja se namjerno i raščupan i nesan, glave nalik petrolejskoj lampi, smucam. Ja volim da kroz ogoljelu jesen vaših mračnih duša zasvjetlucam. Ja volim kada na mene se sruči ko žestoka kiša kamen poruge. Ja samo čvršće stisnem u toj tuči mjehur kose, poput prsle čvoruge. I tada mi se u živ spomen vrati šibljikav prud i sipljiv šumor jova, i da negdje žive otac moj i mati, kojima sada nije do mojih stihova; a kojima sam drag ko krv i raž u polju ko proljetni dažd pod kojim livade zelene. I vilama bi pošli na vas , da vas kolju za svaku ružnu riječ i povik protiv mene. O jadni, jadni seljaci! Zacijelo poružnjeste, patite u strahu od boga i pokislih usijeva. O, kad biste mogli shvatiti da je vaš sin najbolji pjesnik u Rusiji! Zar niste nad njim zebli kad je bosim nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka? A sad cilindar nosi, i cipele od laka. Al u njemu plamsa stara narav seoskog vragolana i lole. On se svakoj kravi s cimera mesara izdaleka klanja da ga leđa bole. I kad na trgu kočijaše spazi te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice, on je pripravan pomesti svakoj razi rep ko šlep vjenčanice. Ja volim zavičaj. Ja tako volim zavičaj! I mada mu tuga rđom vrba soči, drage su mi blatne svinjske njuške i zvonka kreka žaba u gluhoj noći. Od sjećanja na mladost tiha bol me muči i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen. Vidim gdje pred vatrom zore čuči, željan da se ugrije, naš klen. O, kako sam često krao jaja vranja verući se uza nj, do gnijezda gore! Je li i sad isti, pun zelena granja, Je li i sad svježe snažne kore? A ti, moj dragi, vjerni šarove? Od starosti i sipljiv i slijep, ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep. O, i sad me nestašluk naš veseli, kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti, da bismo ga naizmjence jeli, bez uzajamna gađenja, u slasti. Isti sam kao prije. U srcu sam isti kao prije. Na licu cvatu oči ko različak u raži. Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem, još bih nešto nježno htio da vam kažem. Laku noć! Svima laku noć! Utihnu u travi mraka kosa zore..... Volio bih danas, kad se veče stiša, s prozora i mjesec da.... Sjaju plavi, sjaju tako plavi! U tom plavetnilu tko da mrijeti žali. Pa što, ako cinikom se pravim vješajuć o zadak fenjer mali? Pegazu moj stari, dobri, isluženi, treba li to meni tvoj lagašan kas? ja sam došao ko majstor nesmiljeni da štakore pjesmom slavim, a ne nas. Moja tikva kosom vedro šiknu kao rujan vinom. Želim biti žutim jedrom U zemlju koju plovimo. Dovidjenja, dragi, dovidjenja; Ti mi prijatelju jednom bijese sve. Urecen rastanak bez naseg htjenja Obecava I sastanak, zar ne? Dovidjenja, dragi, bez ruke, bez slova Nemoj da ti bol obrve povije- Umrijeti nije nista na ovom svijetu nova, Al' ni zivjeti bas nije najnovije