Mala priča o velikoj ljubavi

 

            O dobrim djelima je teško pričati, jer ona koja si činio od srca često i ne pamtiš ..Nekada ljudi čine dobro djelo da nisu ni svjesni da su ga učinli.

Dobra djela ne moramo činiti , ona se sama čine, i to baš onda kad ne znamo da ih činimo...tek kad se osvrneš unazad, svjestan si da si učinio nešto dobro..

           Imala sam psa ,koji je u naš dom došao božjom voljom. Čuli smo da po gradu luta napušteni pas , koji je  dva-tri puta mijenjao vlasnike i da su ga veterinari odlučili uspavati.

Naša kćer se odmah zaljubila u njega  , kad ga je prvi put vidjela na ulici molila me da ga primim. Mi smo tada već imali jednu ženku – škotskog ovčara, svima znanu rasu pod imenom Lesi. Nisam bila oduševljena tom idejom da nam dođe još jedan pas u dvorište , prije svega zato što dvorište nije ograđeno. Ipak popustila sam na ustrajne molbe i pristala. Još isti dan kćerka ga je dovezla iz veterinarske stanice kući .Bila sam iznenađena, kad sam ga ugledala dok je izlazio iz auta. Bio je to prelijep pas ,očito s pedigreom, ali jako zapušten i pomalo već u godinama..              

Nekoliko dana je trajalo privikavanje, dok smo konačno on i ja ustanovili što ćemo jedno drugome dopustiti a što ne.

Tjedan dana nakon što je došao poginula nam je ženka, na putu ispred kuće. S nama je bila već punih deset godina. Bila sam s njom u trenutku kad je izdahnula..  imala je na licu osmjeh..

 Svi smo bili jako žalosni. A za čudo i Lesi Tako smo ga odlučili zvati pošto mu nismo znali ime… Tri dana je dolazio na  mjesto gdje je ona skončala svoj život njuškao po tlu i zavijao.

                Od tada su prošle nepune četiri godine u kojima smo uživali s njim. Bio je doista vjeran čuvar i pratio me u stopu. Znao je satima ležati ispod velikog stabla oraha i čekati me dok ne završim posao u vrtu, unatoč velikoj vrućini koju je teško podnosio zbog svog debelog krzna. Dva puta smo mu spasili život, prvi put kad smo ga uzeli od veterinara, a drugi kad je bio upao u hladnu vodu u obližnjem potoku usred zime.

                Prošle jeseni, nekako je naglo onemoćao, teško je hodao, još teže se dizao na noge. Vidjeli smo da će uskoro otići. Sada sam se svjesno pripremila na to. Molila sam se za njega, kao što bi se molila za nekog člana obitelji. Plašila sam se toga da bi jednog dana ostao nepokretan i patio. Veterinari su mi savjetovali da ga dam uspavati. Meni se to nije činilo ispravnim. Mislila sam : Bog mu je dao život, neka mu ga on i uzme.

                Uživao je u maženju i iskoristio svaku prilku za to kad mi dolaze prijateljice.

Imao je i on neke svoje kriterije,po kojima je nekog volio i prihvaćao.  Njegovo šesto čulo, je nepogrešivo detektiralo ljude koji imaju neke loše vibre, na njih je uvijek lajao.

Jedne hladne večeri   čula sam ga da laje i cvili. Pošla sam ga odmah potražiti oko kuće. Našla sam ga upletenog  u granje iz kojeg se nije mogao izvući jer ga noge nisu više najbolje  služile . Ne znam da li od straha, ili od prirodne potrebe izvršio je nuždu, pa se koprcajući umazao u svoj vlastiti izmet. Nakon nekoliko pokušaja uspjela sam ga izvući, ali nije mogao stati na noge. Pokušala sam nekoliko puta  pomoći mu da se ustane ali on se svaki put odmah pao. Odlučila sam da ću ga odnijeti u kotlovnicu, zamotati u krpe i pustiti da leži. Bio je sav mokar od mokraće i smrdio od izmeta, ali bojala sam se da bi se vani mogao smrznuti . Brzo sam otišla po neke stare krpe, i usput donijela vibhutija. Molila sam Babu: Molim Te, pomozi mu, da može hodati, ne zbog mene nego zbog njega. Dala sam mu vibhuti da pojede i namazala sam ga po glavi.. mislila sam – tu će mu biti toplo,a sutra ćemo vidjeti što ću s njim.. na moje veliko iznenađenje on se nakon nekoliko minuta sam ustao i otišao van.  Nije mi teško bilo čistiti za njim, jer nisam imala srca držati ga vani po hladnoći makar više nije mogao kontrolirati svoje fiziološke potrebe i često se znao noću pomokriti. Sad me je oslobodio me brige, što da učinim s njim.

Tako je prošlo tjedan dana, vani je  srećom malo zatoplilo, pa je noću spavao ispred kuće a danju se grijao na proljetnom Suncu. Jeo je malo a kretao se još manje. Osjetila sam da mu je kraj blizu.

                Jedno  jutro ga nije bilo pred kućom. To mi je bilo sumnjivo ,jer više  nije odlazio u  jutarnje pseće šetnje, pogotovo ne u ovakvom stanju u kakvom je bio vrijeme. Nikada ga nismo držali na lancu, ni njega niti bilo kojeg drugog  psa kojeg smo imali. Pustili smo ga da uživa  u slobodi, a on je zauzvrat poštivao naša pravila. Tražila sam ga oko kuće , zavirivala u jarke, pod grmlje, išla do potoka , nisam ga našla. Prošlo je  podne , nije ga bilo, pa smo  se svi  dali u potragu. Nismo ga našli ni taj dan, ni slijedeći. Nestao je bez traga. Stari ljudi su mi rekli da ,životinje kad osjete da će umrijeti odu od kuće.

 Hvala ti Lesi, što si nam dao toliko ljubavi i što si bio toliko uviđavan pa si nas zaštitio da ne gledamo tvoju patnju i kraj. Nadam se da je tvoja duša sretna gdje god da jesi..

Od njegovog nestanka prošlo je već dvije i pol godine. Sada imamo novog Lesija. Ovaj put su mi ga djeca i muž poklonili za rođendan.. Bila je to jedna od njihovih fora, kako da me opet udobrovolje..pristala sam njima za ljubav..:)) ,

           

 

Prije nekog vremena pročitala sam da kućni ljubimci se u idućem životu rađaju kao ljudi..:))               

 Av, av..

Yasmin