Htio sam kakti „po zadatku“ pisat o seksualnosti, al nisam danas dovoljno potentan za to.
Ono, draga, boli me glava :-)
Biće prilike. Uostalom, petek 13. je pa pičim u horrore naše svagdašnje.

Malo o grintanju. Eh da bar samo stara dobra Elyca grinta..

Svi smo mi Grintovčani :-)

U zadnje vrijeme kao da ni ne treba bioprognoza. Stanje je konstantno čudnovato :-)
Općenito smo jako uvredljivi, osjetljivi, klimakterični (u smislu nevezanom za dob, spol, hormone).
 
Ego s dugim pinokijevskim nosom nam se trese ko šiba na vjetru i samo gleda s koje strane će ga netko napasti. Il sam prvi napadne jer zna se šta je napad..

..raspad, eto šta je :-)

Vjerujem da bi se u većini slučajeva za ove simptome najbolja pokazala Vajranova čekić terapija. Onako na neviđeno. Ne znam detalje o njoj al „nomen est omen“.

Ali da. Puna su nam usta i pera tolerancije, prihvaćanja, razumijevanja, strpljenja, mudrosti, ljubavi, svjetlosti i najdivnijih frekvencija, al to je po starom dobrom običaju samo u teoriji. I onako, načelno.
Dok nam se ne stvori konkretna situacija, a onda proradi podsvjesni Dr. Hyde i odjednom smo bezobrazni, agresivni, zločesti, čangrizavi, samozaštitnički nastrojeni. Doduše, ima onih koji su to samo (grubi) na van, al iznutra su anđelasti. A to je u suštini najvažnije, jer suptilno ima veću težinu od grubog vanjskog.
Recimo, moj NLO informator ovdje mi djeluje takav :-) Na njih se uglavnom ne odnosi ovo o čemu pišem.

Perfekcionisti i perfektne picajzle. To smo mi obični smrtnici.

Stvaramo te svoje male, polupsihopatske kutove za igru u kojima savršeno slažemo te kockice i nedo Bog da neko drugo dijete dođe i remeti nam tu blaženu harmoniju.

Sve što je drukčije od našeg, nekim čudnim automatizmom postaje i neprijateljsko. Istina koja je u bilo kojem modalitetu nama osobno obznanjena odjednom postaje univerzalna i kad nam je netko želi ugroziti vampirski očnjaci izlaze i borba za iluziju počinje.

I ako treba, ubili bi za ideju, princip, kvazimoralnost..
Za Boga i „duhovnost“. U ime „ljubavi“ ubićemo ljubav. Preciznim metkom u čelo.

Al dobro, ak moraš poginut onda bolje da te ubiju zbog drukčije percepcije Apsoluta il „ljubavi“ nego u nekom mračnom prolazu zbog 100 kn.  Jel je bolje? A ne znam više.
Za ubojicu sigurno nije. „Duhovni“ metak je moćnije, opasnije i teže zrno koji je može putovat brojnim budućim inkarnacijama dok god ga, poput Supermena, sam ne uhvati u zube i zaustavi.

Uglavnom.
Samo mali Mujo s linearno tupim pogledom na svijet može misliti da su križarski ratovi ikad prestali...

A ništa nije dalje od Boga nego fanatizam.
Fanatizam bilo koje vrste čovjeka samo ograničava i vodi u slijepu ulicu. Božanska ulica je u suprotnom djelu grada.

Da se vratim na hydanje, naravno da ga uopće nismo svjesni. Na svjesnoj razini mi smo i dalje uredni, cjenjeni i poštovani dr. Jackyll koji altruistički pršti od empatije dok istovremeno Hyde žari i pali. Kolje, siluje, pljačka i gradi zemaljske hramove samom sebi.

Samosvjesni smo nula bodova. Svijest i podsvijest nikako da nam se spoje i zaplešu zajedno.
Ja ljubomoran? Ma nema šanse. Zle misli? Zavidan?? Moj interes? Ma ja to samo zbog tebe. Važna mi je lova radi osjećaja sigurnosti? Ma daj molim te o čem ti pričaš. To nisam ja. On i oni jesu ali ja ne. Ja sam iznad toga. Itd itd.

I na kraju će netko reć, pa što si ti sad novog rekao. Sve mi to znamo.
Ma naravno da znamo. Dr. Jekyll sve zna. I može o tom doktorske disertacije pisat.

Al tek kad to dođe do Hyda onda je krug spoznaje zatvoren. A on zahtjeva konstantno ponavljajuću petlju.
I zato o nekim stvarima poput čovjekove duple i multiple prirode treba tupit bezbroj puta. Il onako vajranovski čekićem. Dok se ne usadi dublje pa iz njega procvjeta istinsko i integrirano Ja.

I dalje ljudi prvo čitaju crnu kroniku. Ja ju odavno ne čitam. Zašto i bi kad se stalno oko mene odvija. Na suptilnom nivou stalno nekog proklinjemo, mrzimo, silujemo i ubijamo.
Znamo da trebamo ići ka svjetlosti na kraju tunela, ali mi se po defaultu stalno nekako pomalo i bojažljivo okrećemo prema mraku. Da li zato što se u njemu bolje snalazimo?

Naravno, ali samo neki djelovi nas. Oni koji u nama predstavljaju namjerno ugrađeni teret kojeg bi se dakako putem trebali osloboditi. Kao space shuttle koji kad se digne do jedne razine otpušta onaj višak (ne znam čega već). Bez toga nema do svemira.

Misija Apollo 2010 pada nazad u ocean iluzije..

I zato..Ne okreći se sine božji..

Samo i isključivo ako je u funkciji hoda prema izlazu. Da eventualno bolje utvrdiš korake koje si prešao do sad.

Prihvaćanje svijeta oko nas je jedno od ključnih pitanja za neko uzdizanje.
Kako bi rekao danas nepopularni Čorba: „nema veze što ti rade, tko te laže tko te krade“.
I nema veze doista..
Shvatiš da dualitet savršeno funkcionira u svojoj tobožnjoj nesavršenosti i plešeš negdje u spektru između crnog i bijelog. Il si anion il si kation, polariziraš se tamo za čim ti duša žudi.
Crno te ne ometa da, po slobodnom izboru, ušmrkaš bijelo duuuuboko u sebe :-))

Uvijek sam u šahu volio bijele figure. Ali bez crnih, nema uopće igre.

Eto. Nisam se držao teme. Kad razmislim, nije je ni bilo.
Dakle opet neki prokleti tijek misli. Al nema veze, nek uđe u zapisnik..