Nečije vrijedne ruke su me stavile u zemlju. Čula sam usne kako pjevuše: „ ...jutros mi je ruža procvjetala.....“, osjetila sam milovanje na tek izniklim listićima, i jedva čekala spajanje sa tlom. Čula sam od starijih kolegica, da tek spojena sa tlom, mogu rasti, širiti se, hraniti se, i da ću vremenom dostići takvu ljepotu od koje će ljudima zastajati dah. I ne samo to. Imaću nadljudsku moć da iz sebe proizvedem miris. Pričali su mi da se taj miris sakuplja u bočice i da ga mnoge žene stavljaju na sebe, da mi me nosile na vratu, na zapešću, hodale sa mnom i šepurile se kada im neko kaže: „Kako lijepo mirišete!“.

 

Jedva sam čekala spajanje. I kada je došlo do toga, kada sam osjetila tapšanje oko moga korjena, znala sam: to je mir, to je to....stigla sam tamo odakle sam potekla. Sada samo treba da čekam. Moje strpljenje nije baš bilo za pohvalu, te sam požurivala listiće, molila sunce da jače grije, molila kišu da padne...čeznula za rukama koje su me vratile u zemlju, moleći da donesu malo vode, samo da ubrzam proces.

 

Morala sam učiti strpljenju, jer ni sunce ni kiša nisu mogle ubrzati rast. Ni nježne ruke, ni radoznali pogledi....sve je moralo ići polako.

 

Svakom niti na listiću sam osluškivala prolaznike, osjećala poglede, te sam čula divljenja: „Vidi, evo ga još jedan list!“, one ruke su se radovale mom rastu,  a ja sam bila beskrajno sretna. Pričali su mi da ću imati i neko trnje, da malo boli dok ono raste, ali da se ne plašim, i da ono služi da me štiti. „Štiti!? Od čega? Od koga? Ta ja ću biti tako lijepa! Zar bi mi neko naudio?“ nisam znala....ali sam morala pretrpjeti i to neželjeno trnje.

 

Jednoga jutra sam osjetila zaista nešto čudno. Sjetila sam se, i to su mi rekli, na mome krhkom tijelu, pojavio se cvijet. To je ono što sam čekala, to je ono za šta sam živjela. Ooooo, kako će mi se ljudi diviti, kako će me mirisati...kako ću biti prekrasna, opjevana, možda će me neko i naslikati.....listići su treperili od sreće, a moj ponos nije imao granice....Bila sam važna i sa omalovažavanjem i sa visine sam gledala na male, sitne tratinčice, maćuhice i ostalo cvijeće. „Ta niko mi nije ravan!“

 

„Jesam li to dostigla vrh? Da li je moj rast završen? Ne, sigurno nije....ima još, živjeću u nečijoj kući, možda kod onih ruku....? Ukrasit ću nečiji dom. Mirisat ću u nečjoj vazi....živjet ću vječno.....“

 

No, tada još nisam znala da je to bajka. Niko mi nije rekao da mi se može desiti nesreća. Niko mi nije rekao da ne bih trebala biti ohola, i da rast trebam iskoristiti da učim, a ne da budem toliko ponosna. Niko mi nije rekao da sve to kratko traje.....

 

Čula sam dječije glasove i smijeh, osjetila sam  male ruke kako me trgaju, čupaju...boljelo je....osjetila sam kako me podižu u visine, i kako ponovo padam na tlo, otkinuta, bačena.....plakala sam nevidljivim suzama, moje su se nade rušile....dječiji glas je govorio „Neka je tu, odnijet ću je mami, poslije“. Poslije za mene nije postojalo....Glava mi je klonula pod jakim suncem. Nije bilo ni kapi vode da me osvježi. Više nisam mogla ni da stojim uspravno....samo sam mislila: „Ostavite me samu. Nemojte me gledati.“ I smogla sam snage da se okrenem prema svome domu i nekome ko će doći poslije mene prošaputam: „Ne pravi moje greške, budi skromna i uči. Uživaj u svakoj zraki sunca, u svakoj kapi kiše....raduj se svakome crviću i svakoj mušici...onima koji ti dođu.....raduj se svakome danu koji imaš, voli i svoje trnje.....i živi....živi......“