PROČITANO

1376

PUTA

OD 14.01.2018.

Rasprodaja sentimenta

Primjećujem, u poslijednje vrijeme često se po medijima spominje Biljana Gaurina i izložba njenih fotografija "Žena iz Dalmatinske zagore". Zasigurno su to kvalitetne, dobre fotografije, ne pada mi na pamet dovoditi u pitanje nečiji talent, ali nešto drugo mi je na pameti: motiv. Koja je motivacija ljudi uopće da ovjekovječuju, pohranjuju, konzerviraju, iz prašine izvlače pa na zidove vješaju te gomile predmeta što podsjećaju izgledom i mirisom na neka prošla poluzaboravljena vremena? Polupana grnčarija, neupotrebljive pegle, volovske zaprege, drvene kutlače, daske za ribanje rublja, stari alati... Da li je odgovor u prethodno postavljenm pitanju? - Da se ne zaborave?? Ili se jednostavno radi o prodaji sentimenta: mirisa bakine kuhinje, tihe molitve u crkvici, mirisu težačkog znoja; "boljim vremenima" jer su ona prošla "uvijek" bolja? Hoće li naši unuci u podrumu zgrade otvarati ugostiteljske objekte, tzv. šupe (konobe) te vabiti goste istim sentimentom prošlosti tako što će na zidove objesiti osovinu automobila tik do seta zepter lonaca? Objed će posluživati na veš mašinama, gdje će umjesto vaze ležati kutna brusilica? Konobarice će imati banana frizuru iz 90-tih 2o. stoljeća, a Rowenta peglama demonstrirat će radoznalim turistima kako su njihove bake nekad glačale glačalima na paru dok su se strujom aparati napajali preko žice... Što to opsjeda ovaj svijet da tako žarko želi sačuvati "materijalnu" prošlost? I baš svi smo u stanju nasjesti na te "ugodne" ambijente. Baš svi smo u stanju postati turistima i isprostituirati, izbanalizirati, svesti na ugođaj čitav jedan svijet duša koji više ne postoji. I k tome, biti ponosni na sebe, svoje korijene, svoju osjetljivost na prolaznost i minljivost vremena. Fuj.

BRZI CHAT