Razdragano društvo se nakon svih uspona počelo spuštati prema kraju staze. Domaćini su im htjeli još nešto pokazati. Krenuli su prema malom seoskom etno-muzeju kroz zaseoke Matići i Vukići.
Kako je i tu bilo sve čudo domaćih životinja, nisu mogli izbjeći susret s njima . Dobro raspoloženi, ali i pomalo umorni, prepričavali su sve viđeno dosad, ne sluteći da tek sad treba pokazati zavidnu formu, pogotovo u trčanju.
-Joj, ja već ne mogu hodati-žali se Antonio.
-Ni ja-počnu i ostali.
Iz grmlja odjednom iskoči nešto maleno, šareno i jako ljuto. Raskriještilo se i poletjelo za Antonijem. Trči dječak, a malo stvorenje za njim. Raširio krila i nabrusio kljun. Nije više Antonio bio umoran, čak bi mogao pobijediti u nekoj utrci. Pretrčali oni cijeli brijeg, a nikome nije jasno što se događa, tko to lovi Antonija.
-Što je to, učiteljice?-pitaju djeca.
-Idemo brzo za njima! -viču djeca.
Sustigli su ih kraj starog bunara. Stoji uplašeni dječak, a smiruje ga dobra vila-naša Dunja koja se isto samim čudom baš sada pojavila. U ruci joj mali nakostriješeni kokotić.
-Bok djeco, ja sam Dunja-govori im.
-Ovo je Jurek, naš zagorski kokot-veli.
-Malen je, ali ljut i nekad potrči za djecom-objašnjava.
Kako su se tek sad svi smijali. Antonio se napokon smirio, ali nije se prestajao čuditi. Zašto ga je Jurek lovio, tko bih znao? Da li zbog crvene jakne ili je to još neka čarolija ove staze? Nastavili su zajedno put i divili se lijepim okućnicama, vrtovima i balkonima ovog malog, a ljepotom bogatog mjesta.
Vidjeli su još neke stare kuće i seljane, a onda se pred njima ukazao naš muzej, doduše malen, ali vrlo zanimljiv. Stara ruševna kuća , bijelo obojena, drvena, s trošnim krovom, a kraj nje stoje kola, velika pila i razni starinski alati.
-Ovdje su ljudi nekada živjeli-priča Petar.
-Imali su zemljani pod, nije bilo ni struje pa ću vam sad zapaliti lamaš-pokazuje.
-Tu su zipka, pegla, vrčevi, korito, a ovo su žrvi-objašnjava im.
-Tu se mljela pšenica i kukuruz za kruh pa su ljudi rekli da nose koruzu h meljin-prisjeća se.
Djeca sjela na stari krevet i rasklimane stolice pa slušala priču o životu na selu prije mnogo godina. Teško se tada živjelo, ali ljudi su se više veselili i družili jer nije bilo televizije pa su više bili u prirodi. Uživjela se djeca i učitelji u priču. Isprobali su sve te predmete i fotografirali ih za uspomenu.
Jesensko sunce je već polako počelo zalaziti, a Vrapčanci puni dojmova uputili se seoskom putem na početak staze.