Bilo je to mlado hrastovo drvo sa tek nepunih 10 –tak godova u svom presijeku života. Raslo je u blizini svoje mnogobrojne obitelji, veselilo se izlascima sunca, pticama koje su se gnijezdile u njegovoj bujnoj kosi i radosno dočekivalo smjene godišnjih doba. Bilo je jako,otporno i zdravo drvo te je njegova majka bila veoma ponosna na njega.

 Jednog dana u šumu je zašao mladi drvosječa u potrazi za nešto mlađim stabalcem od kojeg bi izradio kolijevku za svoje još nerođeno dijete. Čim se približio hrastovim stablima sva drva su isti tren naslutila što će se dogoditi jer stabla imaju sposobnost da mogu čitati ljudske namjere. I tu se nije dalo ništa napraviti, nije se moglo pobjeći ali se zato moglo prihvatiti ono što je bilo neizbježno. Majka hrast pokušala je utješiti svoje mlado dijete koje je počelo drhtati i plakati tražeći pomoć od nje te mu je rekla.

„ Milo moje i predrago dijete nemoj plakati jer sudbinu sad promijeniti ne možeš nego to prihvati s mirom. Da mogu sebe bih dala za tebe ali on je iz nekog razloga  odabrao baš tebe. Ne boj se ničega jer vidjet ćeš da umrijeti nećeš samo ćeš nastaviti živjeti u drugom obliku. Što god da od tebe budu napravili biti će od neke koristi a ti ćeš se moći transformirati i izraziti na drugi način. Tako znači biti ćeš tu sa nama i dalje ali malo drukčiji. A što se tiče boli od sječe, pretrpi je kao neminovnu patnju i ne brini jer brzo će proći, zato , ne opiri se, biti će ti lakše, prepusti se ovoj sada za tebe prividnoj smrti. Zamolit ćemo sva šumska bića da budu s tobom u ovom trenutku. Voli te tvoja majka.“

...1.dio...