Sve dostupne mogućnosti, iscrpljene su. Sivo nebo mi nije naklonjeno ovih dana, od rane zore do maglovitog sumraka. U svili srca nešto se nakupilo, pohabani otisci tvojih prstiju ne donose mi smiraj. Uzimaš li još uvijek, uz udisaj zraka, i dio mog srca, ulazi li još uvijek taj dio mene do tamnih komora gdje se skrivaš? Mislila sam da si spalio sve mostove iza sebe, ali na prstima dođoh do ponora i vidjeh tanku crtu plavetnila što pruža srebrnu nit za koju se još mogu uhvatiti i krenuti prema tebi. Tanka je, jedva vidljiva... ali tu je. Dužina tvoje sjene je jasna, moja se poigrava i nestaje, pojavljuje se i ostaje. Jutro me obasjalo mutnim sjajem, bez onog mira u tom nemiru.... Polako počinjem zatvarati oči i ponovno lutati između tanke srebrne linije prema tom mostu kojeg mi pružaš za prijelaz...

http://shadowofsoul.blog.hr/