Na jednoj, suncem obasjanoj i šumom okruženoj livadi raslo je cvijeće, raznih boja i oblika, mirisa i veličina...Livadu su posjećivale bubamare, leptirići, mravi, pčelice....boje su se prelijevale obasjane suncem, a mirisi su se dizali visoko u zrak.

Nebo nad livadom je bilo gotovo uvijek plavo, ponekada, tek prošarano pokojim pahuljastim oblačkom.

Okružen svom tom ljepotom, rastao je jedan mali cvjetić. Njegova razmišaljanja i želje su išle daleko, dalje od livade, dalje od šume...

 

-         Da mi je samo vidjeti šta je tamo, mislio je.

-         Da samo malo odem iza šume, ko zna šta se tamo nalazi, poticao je svoju želju.

 

Svakodnevno je mislio o tome i njegova čežnja je rasla i rasla.

Jednoga dana, želja mu se ispunila.

Livadom je trčala djevojčica, slična cvjetovima. Zastala je privučena ko zna čime, i malenom ručicom ubrala cvijet. Skakutala je sa noge na nogu, mahala cvjetićem u ruci i krenula prema rubu šume.

 

-         Evo još malo, mislio je cvijetak, još samo malo i saznat ću šta se nalazi tamo.....želja mi se ispunjava....kako lijepo......

 

Djevojčica je trčkarala i malenim prstićima kidala nježne latice ubranog cvijeta, šaputajući:

-voli, ne voli, voli, ne voli.....sve dok na kraju nije ostala samo malo žuto lišce. Takvog ga je bacila na livadu na koju je naišla iza šume.

Ležao je na novoj livadi, ispunjene želje, sunce je pržilo njegovo nježno tijelo, a mirisi i boje oko njega, djelovali su mu poznato....

 

-         Kao da sam ovdje već bio, ova bubamara je ista kao ona koja je sletjela na mene dok sam bio kod kuće, i vidi tamo: oni zvončiči su potpuno isti....

 

Čak i mirisi su bili isti, i nebo nad njim je bilo isto.....

I dok su zadnji drhtaji napuštali sićušno tijelo, mislio je:

 

- Nisam morao umrijeti da bih shvatio i vidio ljepotu oko sebe. Sve sam to trebao znati još dok sam bio živ, i uživati u ljepoti i svijetu oko sebe.......

 

Inspirisana odlomkom iz knige „Magic wood“