Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
966
OD 14.01.2018.PUTA
"JOŠ UVIJEK"
još uvijek imam osjećaj kao da stojim na mjestu...kao da sam ukopana u tlo sa željeznim kuglama oko nogu poput nekog najgoreg zločinca...
još uvijek mi isti san ne da mira i kao da me pomalo gurka i šapuće mi nježno:"Ajde,ajde,ne odustaj!Pa ti to možeš!Ti možeš sve što poželiš,pa čak i okove od željeza da raskineš!...
Al ja,ja još uvijek stojim ukopana...
Stojim na mjestu jer me strah...Što ako pokušam i ne uspijem...ne oslobodim se tih okova?..Shvatim da sam preslaba...Što ću onda?
A i nije to samo strah..ne poklapa se ništa,ili barem meni to tako izgleda?...
Možda ne razumijem znakove.poruke koje tako uporno dobivam,a ja ih tako uporno ne vidim...ne prepoznajem i stalno krivo izabirem....
Al još uvijek želim,zapravo ,puna sam želja..
Još uvijek toliko raznih potreba i požuda "gori" u meni,teku kroz mene kao krv i ne mogu bez njih jer čine me živom...
Kad samo pomislim na neke od njih,srce mi brže zakuca...
Srce,moje srce ranjeno toliko puta,a ne da se i uporno kao da viče iz mene:"HEJ,ŽIVOT JE LIJEP! ŽIVI GA!UŽIVAJ U NJEMU! PREPUSTI SE I BUDI ONO ŠTO JESI..ŽIVI SVOJ SAN! ŽIVI SVOJ ŽIVOT,A NE TUĐI!...
A ja- ja još uvijek stojim na mjestu...ukopana..prikovana strahom...ali svjesna bar nečeg,a to je da se budim..da,budim se!
Polako ali sigurno budim se sa spoznajom da bez obzira na sve ,život je lijep1!još uvijek...