Ne znam točno tko me i zašto štitio ali izgledalo je kao da je neka nevidljiva ruka bdjela nada mnom jer ja sam preživio usprkos vrlo malim šansama za to. Hranio sam se gdje god sam stizao i mogao i ako nisi previše izbirljiv svugdje možeš pronaći hranu naročito tamo gdje žive ljudi, a oni vole bacati hranu u izobilju. Dok nisam ojačao krio sam se u ovom gustom grmu štiteći se od mačaka i dječačkih prački jer oni su bili moja najveća životna opasnost. Čim sam ojačao odlepršao sam u više dimenzije.

I kako kažu ono što te ne ubije , ojača te….tako i ja, postao sam neobično jak, snalažljiv, sposoban i spretan letač, majstor u pronalaženju prostora za sebe, jednostavno  primijenivši zakon ulice. I dalje sam bio na izgled slabašnog i krhkog tijela, ali iznutra izuzetno jak i prepun misli što baš i nije uobičajeno za jednog vrapca. Sve svoje slabosti pretvorio sam u snagu, i fizičku i duševnu.

Braću sam viđao iz daleka ali oni me više nisu prepoznavali ni mirisom ni cvrkutom. Tada sam shvatio nešto jako važno a to je da sam zapravo imao neobičnu sreću u nesreći, dobro je da sam bio žgoljav, slab i neugledan, dobro je da su me izbacili iz gnijezda, dobro je da me nisu tetošili, jer danas bi bio samo još jedan nesposobnjaković ovisan o drugima. Nikada ne bih spoznao svoju snagu da nisam bio slab. Zahvaljujem Bogu na tome.

Ja sam uistinu postao slobodno biće neopterećen i neometan ničim. Čudno ali, ptice kao bića nisu me previše zanimala, okrenuo sam se ljudima. Mogao sam osjetiti njihove misli i osjećaje u tome sam bio isti kao i oni. Počeo sam se družiti sa ljudima.

...2. dio...