Došao sam na svijet u krošnji staroga hrasta. Bilo nas je petero i jedva smo stali u malenom gnijezdu napravljenom sa puno brige i pažnje. Mama nas je brižno čuvala i letjela uokolo noseći hranu za naša gladna usta. I hranila nas je, ali u ptičjem, odnosno životinjskom svijetu vlada princip borbe za opstankom, odnosno tko je jači i otporniji njemu više i pripada. Ja sam bio sitan i dosta slabašan, moji krici i glad za hranom ili možda životom nisu bili toliko jaki i izraženi tako da sam sve manje hrane dobivao i time bivao  sve slabiji. Postajao sve zamišljeniji, sve mršaviji, sve zaokupljeniji samim sobom i na kraju toliko sam postao drukčiji od drugih da su me odlučili izbaciti iz gnijezda.

Nisam se tome odupirao, slutio sam da će do toga doći. U životinjskom svijetu samo dobri i kvalitetni geni mogu nastavljati vrstu, ja tu nisam pripadao.

Svi u jedan glas, dok nije bilo mame izbaciše me iz moga rodnog gnijezda. Pao sam na mekanu travu ne ozlijedivši se naročito. Osvrnuo sam se oko sebe, bio sam sam. Počeo sam dozivati mamu jer strah me obuzeo i nisam znao što dalje. Čula me i doletjela ali nije mi mogla pomoći i na kraju me ostavila.

Malo sam stao da se smirim i razmislim. Na zemlji sam i ovdje vladaju drugi zakoni. Znao sam, ukoliko ne želim uskoro postati nečija hrana, morati ću se brzo  prilagoditi.

Lepršao sam zrakom koliko sam mogao, a nisam mogao puno, moja krila su bila slabašna i za let još nisam bio spreman. Nekako samo se uspio dovući do jednog grma, ušao u njegov gustiš i tu se primirio.

...1. dio...