Dan je sunčan,vedar i topao.Usprkos tom blještavilu sunca,u meni vlada neka neobična tuga i melankolija.Iako sam mislila da ću biti hrabrija,pogled na praznu stolicu preko puta mog radnog stola,izazvao je laganu drhtavicu i nevjericu.Jer, na toj stolici sjedila je ona.......divna i prekrasna osoba...divna prijateljica...savršena suradnica.

Tužna sam.Svakako da sam tužna.Ali,proći će to mene (valjda).Nedostaje mi....njezin osmjeh,njezin smjeh...tihi i miran način pričanja....njezina dobrota...plemenitost.

Misli naviru jedna za drugom,mnoga sjećanja se bude na dane provedene zajedno...slike se redaju kao na filmu.Sve su to lijepe i ugodne uspomene iskrenog prijateljstva,kolegijalnosti i nepresušenog izvora razumijevanja.

Bila je prijatelj u pravom smislu te riječi,osoba kojoj si mogao sve povjeriti,bez da te pita"a zašto?",kojoj si mogao sve reči bez da pita "a kako?".

Pijem jutarnju kavicu vrlo polako,pokušavam uživati u njenom okusu,upiti njezin miris skrečući pogled sa prazne stolice,ali mi to nikako ne uspjeva

Ne pitam se zašto?,kako? zbog čega?,jer znam da odgovora nema......a što bi mi uopće i značio odgovor.?Nje više nema i tu moram staviti točku.

Izgubila sam veliko blago,veliko bogatstvo,ali u duši sam sačuvala sve njezine kvalitete iskrenog,poštenog i plemenitog čovjeka.

Iz moga oka ipak je kapnula jedna suza.Posljednja.

I na kraju samo jedna strofa Jesenjinove pjesme,koju će možda i čuti

 

Doviđenja,dragi,doviđenja,

Ti mi prijatelju jednom bijaše sve.

Urečen rastanak bez našeg htjenja

obečava i sastanak,zar ne?