U pet stvari navesti ono što me čini? Skoro pa nemoguće. Tko sam? Što sam?
Pokušavam se već godinama prihvatiti. Kao najveće svoje dostignuće smatram upravo to što sam sada barem na početku te staze samoprihvaćanja.
Uvijek sam težila nečemu. Uvijek sanjarila. I zanosila se.
Ne volim svoju savjest. Često me baca gdje ne treba. Opominje za gluposti. Ne volim taj osjećaj. Za svaki se svoj postupak opravdavam samoj sebi. Vodim beskonačno duge dijaloge u svojoj glavi. Začarani krug misli, osjećaja i razuma.
Čeznem za ljubavlju. Oduvijek. I to ne bilo kakvom. Idealnom. Jer takva sam. Svaka moja veza bila je, bez obzira na trajanje, ljubav mog života. Pretjerujem u idealiziranju. I ne prihvaćam osrednjost. Perfekcionist sam u svemu. Uvijek od sebe očekujem previše. I svaku pogrešku doživljavam kao najveću tragediju. Previše analiziram svoje riječi, postupke. U analizama sam predetaljna, prekritična, pre…pre…pre…
Takva sam.
Osjećam ljudsku patnju. Doživljavam je kao svoju. I stalno mislim da trebam dati više nego što dajem. Pomoći više nego što pomažem.
Užasno mi je teško reći ne. Ako nekome ne pomognem, osjećam se loše. I nikako ne mogu stvari prepustiti drugima. Jer mislim (naivno) da to nitko ne može bolje riješiti od mene.
Nemam povjerenja u druge. Često ni u samu sebe.
Negativna energija protječe kroz mene i ostavlja tragove.
U posljednje dvije godine život se nemilosrdno obrušio na mene. Dugo mi je trebalo da samu sebe podignem s poda. I zavolim (bar donekle, jer proces još traje) svoj život.
Sad (napokon!) priznajem da sam u životu postigla mnogo. A to mnogo, i dalje, bez ljubavi mi nema smisla. I tako mi je teško biti sama. (A nisam sama. Nisam nikada ni bila sama. Imam predivne roditelje, prijatelje, posao koji volim i u kojem sam cijenjena.)
Možda je ovo jedan od koraka koji moram učiniti – priznati samoj sebi što je to što me koči. Ta silna potreba za pripadanjem.
I strašno mi je to teško priznati. Preteško. Riječi teku, do srca ne dopiru.
Lako je u teoriji biti mudar, teško je to provesti u praksu.
U procesu pronalaženja zdrave pameti često ni čekić terapija ne pomaže…
No, ipak …ako ništa drugo, naučila sam: Pokušati biti netko drugi, uvreda je samom sebi!
Shvaćam... napokon shvaćam....