Slika govori više od riječi

.

Ove slike su kao sjećanje na Karla za mene naslikane od njegovih malih prijatelja iz razreda jer djeca srcem vide nama odraslima nevidljivo.Svima njima mogu zahvaliti na darovima srca koje i sada primam kroz poruke,pjesme,ruže,bubamare i sve ostale signale koje duša mojeg sina šalje kroz sve darove i svjetlosne zagrljaje.

Tako okupana u svjetlu i ljubavi mogu dalje ići kud me Nebo šalje kroz moju misiju i poslanje Karlove mame.Svjedočiti svima da je ljubav vječno živa.

Snaga je u srcu govorio si ti anđele naš jedini.Naša ljubav je naša snaga jer ljubav nikada ne umire.

Karlo mi je kao svoje posljednje riječi prije nego što je otišao u svjetlost,tiho rekao:"Mama bit će teško ali je potrebno." 

 

Sada znam nakon 11 godina da je moj put kojim moram proći već davno određen i da mi je kroz rođenje mojeg sina dat učitelj i duhovno vodstvo.

Onoga dana 29.07.1990 kada sam postala Karlova mama.

Rodila se je ljubav koja je rasla i razvijala se i svakodnevno bila prisutna kroz sva iskušenja kroz koja sam morala proći jačala i meni davala snagu u srcu koju nije moguće shvatiti da je moguće izdržati sve što je bilo potrebno.

Moj učitelj je proveo uz mene u mojem krilu i zagrljaju 9 godina i šaputao a ponekad i snažnim glasom lavića podućavao me svemu što je mojoj duši bilo potrebno kako bi savladala teške lekcije kojima nas uči bezuvjetna ljubav.

Prva lekcija je bila prihvaćanje.

Znam da se moja škola nastavlja i dalje sve dok moj život ovdje traje.Sada znam da nikada nisam sama.I da će mi moj anđeo uvijek doći i pomoći.Vjerujem u ljubav i život.

U ime te ljubavi kroz svoj život znam da se kroz dobra djela nastavlja i život moga sina kojem i sama mogu zahvaliti što sam ostala živa.

Pomoga mi je naći i prepoznati i druge učitelje kroz koje sam dobila blagoslove.

Tražeći i moleći pomoć za život svojeg sina kad sam se našla pred zidom.I dobila mišljenje i nikakvu prognozu za nastavak i kvalitetu njegovog života kad je dobio dijagnozu koja ga je već tada osudila na smrt.Nisu mu davali nikakve šanse da će dugo živjeti a kvaliteta i njegov normalni razvoj su bili upitni.Suočena sa svim tim strahotama i neizvjesnošću koja je prijetila sa svih strana i sama sam se razboljela od tog stresa i dobila dijagnozu rak maternice koja je zahtjevala po mišljenju lječnika brzu kiruršku intervenciju i sve ostalo što uz to ide.Na svu sreću već tada sam tražeći za Karla pomoć upoznala svojeg drugog učitelja Viktora.Zahvaljući tom prepoznavanju i mojem unutarnjem vodstvu intuiciji jer tada nisam znala što sada kroz prođeno iskustvo znam.Nikada nisam otišla na tu operaciju uputnica je još uvijek tu neiskorištena a ja sam sada zdrava i cijela a od toga je već prošlo puno godina.Bilo je to davne 1993.Te godine je Karlo koji je koristio krs do kojeg smo vrlo teško dolazili prvi puta samostalno sjeo a svi su govorili da to nikada neće biti moguće a ja sam ozdravila.Nažalost predugo je trajala birokracija i sve što je bilo potrebno da KRS danas bude patentiran kao hrvatski proizvod.

Nisam nikada izgubila vjeru i nadu da će to biti jednog dana dostupno svima jer ja sam to morala dugo čekati jer ovdje nije bila proizvodnja i dugo su se čekale sve potrebne dozvole točnije trajalo je cijeli Karlov život.Prestrašno je i zamisliti da su sva riješenja i dozvole za proizvodnju bile gotove dan poslije Karlovog odlaska 16.02 1999-riješenje je bilo gotovo 17.02.1999 a proizvodnja je započela tek 2001 godine.To je bio još jedan težak ispit za mene.

Ispit moje vjere i bezuvjetne ljubavi.

Teško je na ovaj način sve to opisati i napisati ali sam pokušala iako baš nemam iskustva u pisanju ovako iz srca o svemu tome progovoriti.

Čitajte srcem i tek tada ćete moći razumjeti smisao.