Kilometar po kilometar, uz razgovor i pjesmu, stigli su mali Vrapčanci na prekrasan Trg hrvatske kraljice Jelene u Svetom Križu Začretju.
Veselo su izašli iz autobusa i udahnuli svježi zagorski zrak. Pogled im se zaustavi na zgradi općine, knjižnice i crkve. Na drugoj strani trga pogled im zastane na lijepom zdanju tek obnovljenog dvorca.
Njihovo divljenje prekinuo je glas starijeg sjedokosog muškarca nasmijanog od uha do uha, veselog pogleda i vedrog mladenačkog duha.
-Dobro jutro , dječice-pozdravi ih Tonček.
-Dobro došli u svetokriški kraj- uzbuđeno doda.
Učiteljice su posložile djecu“ kao po špagi „ i nestrpljivo čekale što im njihov vodič želi reći i pokazati.
Šetali su od zgrade do zgrade upoznajući njihovu prošlost koja nije prestajala teći iz usta legendarnog Tončeka. Kružeći trgom, stigli su i do one zanimljive zgrade .
-Ovo je djeco naš Muzej „Žitnica“ koji vam posebno želim pokazati. Tu ćete vidjeti kako se nekad živjelo i radilo u našem kraju-priča neumorni čovjek.
Borna, Lea, Filip,Bernarda i ostala djeca začuđeno su gledala ove interesantne predmete iz davnina. Tončekova supruga Elza tako im je živo i uvjerljivo dočarala nekadašnji život i način upotrebe predmeta da je čak i učiteljicama probudila neke davne uspomene.
Predmeti izloženi u ovom etno-muzeju bili su jedan ljepši od drugog.
-Marljivi su ovi Zagorci, a imaju i što pokazati-izusti ravnatelj Darko.
Vrijeme je brzo prošlo u ugodnom razgovoru i razgledavanju, ali djeca su željela još doživljaja , pogotovo onih u šumi koja ih je već nestrpljivo čekala.
-Tu- tu! Opet naš autobus zove i krećemo prema začaranoj šumi. U tom trenu Darko zapazi nešto čudno i upita:
-Pa gdje nam je učiteljica?
- Tu je negdje-dodaju Domagoj i Marija.
-Učiteljiceeeeee, gdje ste!?-počinju dozivati.
I gle prvog čuda. Nestala je učiteljica, no hvala Bogu i tehnici, ubrzo su začuli njen glas.
-Ljudi ! Znate li gdje sam ja?-prozbori ona kroz smijeh.
Nigdje drugdje nego u etno-zahodu, zaključale me coprnice-doda ona.
Svi prasnuše u smijeh. Autobus brzo zakoči i krene natrag u potragu za učiteljicom. Naravno, brzo je bila pronađena i spašena, ali ostalo je pitanje kako taj slučaj protumačiti.
Baš mi se dopala „Žitnica“ pa sam odlučila još malo ostati- izvlačila se.
-Ne vjerujemo učiteljice-odmah skoče djeca.
Bili su sigurni da je to zaista čudo naših coprnica i njihov pozdrav-ma kakav bio.