Jutro je započelo rano, jako rano, opet naravno sa cvrkutom ptica, prvim zrakama sunca i žuborom potoka koji je brbljao poput staklenih zvonca na vjetru. Miris tek probuđenog cvijeća i trave razbudio me u trenu. Ustao sam iz vreće i otišao do potoka koji je tako veselo tekao i spretno zaobilazio kamene prepreke. Skinuo sam se gol, onako kao od majke rođen, nema stida i neugode u planini, nema nikoga, ja šuma i planina. Sve je prirodno i sve se čini tako normalno ili možda nije, jer sve je zapravo onako kako na to gledate. Gol u središtu grada ili gol u planini. Koja je razlika? U gradu bilo bi luđak spreman za psihijatriju a u planini stopljen s okolinom sasvim normalan i naturalistički nastrojen. Tja, nije me bilo briga, to je tek bilo razmišljanje koje mi se nametnulo samo od sebe. Ušao sam u hladnu vodu i pomislio, uh….hladno je…..hladno….ali zato zdravo i zaronio sam….pa izronio i ispustio krik zadovoljstva pomiješan sa osjećajem neopisive slobode, poput lavlje rike. Planina mi ga je vratila jekom…..vauhggggg……vaughhhhhh…….ili možda dobrodošlicom.
Brzo sam se osušio i obrisao te navukao toplu odjeću. Upalio vatru i spremio doručak i naravno kavu, bez nekih civilizacijskih stvari ipak nisam mogao. Moj nemiran duh vukao me dalje, iz ovog mjesta uzeo sam što sam trebao i koliko sam mogao primiti, bilo je vrijeme da se krene dalje. Prije odlaska odlučio sam zapaliti jednu za opuštanje i smirenje. Zapalio sam i……ništa, uživao sam…..( hahahahahah ). Tako je divno imati trenutke u životu kad nikome ne trebaš polagati račune za svoje postupke.
Uvlačeći zadnje dimove ove božanske cigarete bacio sam pogled na motor. Čekao me kao vjeran pas i znao sam, nestrpljiv je da krenemo dalje.
...i krenuli smo...