Sklona sam ponekad reći da istina ima onoliko lica koliko je očiju gleda. Kad je o istini  riječ, to ne bi trebalo biti tako, jer istina bi trebala biti jedna objektivna činjenica, no, najčešće se sudaramo sa subjektivnim viđenjima objektivne stvarnostii  koja se međusobno suprostavljaju tako žestoko da se to izrodi u vrlo ružan verbalni rat, kad je virtuala u pitanju, no sudeći po žestini obrana osobnih istina neki od tih verbalnih ratova bi se, da se vode u stvarnosti, pretvorili u pravi fizički okršaj i bilo bi "tko živ, tko mrtav"...

E sada....nema kolektiva ni kolektiviteta bez tolerancije, a nema objektivne istine bez barem pokušaja, da se pogleda i kroz naočale "protivnika". No, treba i znati i moći, tj. usuditi se "ući u tuđe cipele" kako kaže naša Maja...

Moram biti poštena i otvoreno priznati da nikada, baš nikada nisam na strani napadača i da vjerujem da je istina većine objektivnija od osobnih istina, mada nam je povijest pokazala da je i masu lako zavesti i onda s njom isto tako lako manipulirati...

Nijedan pojedinac koji inzistira samo na nekim "svojim istinama" se  ne može uklopiti na zdrav način u neki kolektiv, a stalno mahanje nekim "svojim istinama" šteti kolektivitetu. Jedno je imati svoje mišljenje, svoj stav, a sasvim drugo je inzistirati na tome da je to jedino ispravno i istinito...

Kad sam jučer spominjala navođenje izvora, jasno sam naznačila da to vrijedi za cjelovito prenešene tekstove, ulomke ili pojedine citate, ali navesti nekoga kao izvor inspiracije je malo upitno, jer svi umjetnici obično imaju puno izvora, pa bi nabrajanje takvih "izvora" ponekad moglo ispasti duže od napisanog teksta.

U novijoj, naročito američkoj književnoj produkciji, posebice u žanru tzv. spiritualne literature, skoro u svakoj novoizašloj knjizi ili na početku ili na kraju knjige nailazimo na cijele litanije zahvala. To nabrajanje i silno zahvaljivanje ne umanjuje nimalo činjenicu da je dotičnu knjigu napisao ipak autor sam, vlastitom imaginacijom i marom. Moram priznati da te zahvale uvijek preskočim, iako je to lijepa autorova gesta, mislim da je za sam sadržaj unutar korica nebitna.

No, mene u svjetlu jučerašnje teme plagijata i i intelektualnih krađa kopka nešto sasvim drugo: šta bi se dogodilo kad bi ti ljudi kojima autor zahvaljuje na pomoći, potpori i nadahnuću za stvaranje tog djela u jednom trenutku počeli tvrditi da je to djelo njihovo iako ga nisu oni napisali?  

Šta bi se dogodilo ako autor uopće ne bi djelo popratio zahvalama, a ima i takvih knjiga?

U takvom sporu, napisano je jedina čvrsta činjenica.

Umjetnika inspirira sve oko njega, pročitan članak u dnevnim novinama, uhvaćena izgovorena riječ onkraj njegovog uha u hodu, komadić mozaika uličnog žagora pod njegovim prozorom, djelo nekog drugog umjetnika, život sam.

Šta ako izdavač novina ili autor novinskog članka počnu polagati autorska prava na umjetnikovo konačno djelo? Možda to jednoga dana zatraži i netko od ulične dječurlije, jer je njegova rečenica viknuta u igri pod umjetnikovim prozorom postala pokretač i lajtmotiv djela koje je nastalo...?

Tko je vlasnik inspiracije?

U čijim rukama je okidač koji pokreće umjetnika?

Čija istina je najveća?

Tko je osnova, a tko potka u platnu života i zašto svi hoće biti platno?

Šta ćemo sa tkaljom ili tkalcem, jer bez njih se osnova i potka nikada ne bi same "složile" u platno....?

Platno je spoj elemenata, kao što je kolektiv zbroj pojedinaca...

Ja sam samo jedna nit, ali u svakom svom vlaknu slutim cjelovito platno, sanjano dok sam još s korjenom bila u zemlji, no, ako me netko ne utka u platno ostat ću tek u slutnji šta sam mogla postati...i ne bojim se ruku tkalca-znalca, jer on/a me utkiva u cjelinu ništa ne oduzimajući meni, neka me samo njegove čarobne ruke utkaju, možda se nađem utkana u neki čarobni sag........