„...Ova najnovija knjiga (108x108) koja je i teška i krupna i po broju stranica, kažu, najveća pjesnička zbirka u svjetskoj književnosti, napisana je na taj način. Lagano, bez razmišljanja, u autobusu, čekajući autobus, u avionu, bilo gdje, apsolutno nije uvjetovano vrijeme ili mjesto...“

Vesna Krmpotić objavila je 83  knjige. Autorica je najveće pjesničke zbirke u svjetskoj književnosti  „108 x 108“, koja sadrži 11.664 pjesme.Dobitnica brojnih nagrada, između ostalih i državne nagrade za životno djelo, 2000. Dobitnica nagrade kao osoba dijaloga 2005. Rođena je 1932. u Dubrovniku. Živjela je u Splitu, Zagrebu, New Delhiju, Kairu, Washingtonu, Akri, Beogradu. Diplomirala psihologiju i engleski jezik u Zagrebu. U Delhiju je studirala bengalski jezik. Piše  poeziju, romane, pripovijetke, putopise, drame, eseje. Sastavila je prvu antologiju indijskih  književnosti na našem jeziku. Prevodi s engleskog. Stanuje u Beogradu.

Putovali ste i živjeli na raznim mjestima, od Južne i Sjeverne Amerike, Indije, Japana, Afrike..., kako su Vas ta mjesta oblikovala kao osobu?
Pa, ne znam da li su me ta mjesta oblikovala, ali su u svakom slučaju probudila u meni nešto što je čekalo da bude probuđeno.

Koje je osoba najviše utjecala na Vas? Možda mogu pretpostaviti odgovor...
Ha, ha...Osoba? Hajde da ostanemo pri toj imenici Osoba. U svakom slučaju to je nešto što nadilazi ljudski lik, i određenu osobnost. Ja bi to nazvala veliki Ja, ili Bog, nekim od imena kojima je čovjek zvao To Nešto, što bi trebalo biti centar energije, kreacije, istine, ljepote...

To je pretpostavljam razlog što su Vaše pjesme tako skroz osobne, puno osobnije nego kod nekih drugih pjesnika...
Jesu, zato što je to osobni odnos. Možete, naravno, ići i ritualno, preko zaduženih kontakata kao što su crkve, hramovi, obredi, običaji, sve je to u redu, ali to meni, osjećam, više nije potrebno. Mislim da je izravni odnos s Tim Nečim meni suviše dragocjen da bih išla drugačije nego ravno, izravno, bez pregovarača, bez prevoditelja...I kad tako idem takav je i odgovor!

Ja sam Vas u Vašim pjesmama doživjela kao nekog tko je više od medija, mislim da uopće ne mogu naći pravu riječ za to...
Svi smo mi pomalo mediji, svi nešto prevodimo iz svjetova u svjetove, ali kada vam se pojača ta struja kontakta onda ne znam kako to nazvati. Ja to zovem Dvogovor ili Dvojevanje, to su dvije imenice koje sam skovala i koje jako volim, i mislim da objašnjavaju prirodu toga odnosa. Kad se Jedno razdjeli na Dva, ili jedna usta na dvije usne, i onda razgovaraju, to je jedna prekrasna igra, i dok ona traje vi nemate što razmišljati, vi pjevate...odnosno, pišete, zapisujete. U tome je užitak, nije trud, nije domišljanje. Ova najnovija knjiga (108x108) koja je i teška i krupna i po broju stranica, kažu, najveća pjesnička zbirka u svjetskoj književnosti, napisana je na taj način. Lagano, bez razmišljanja, u autobusu, čekajući autobus, u avionu, bilo gdje - apsolutno neuvjetovano vremenom ili mjestom.

Znači, ništa od vanjskog svijeta Vas nije moglo omesti?
Ne, ništa me nije moglo smesti, ja sam mogla paralelno i razgovarati, ali sam zapisivala, jer to je već bilo gotovo, to je već bilo dogođeno unutra, trebalo ga je samo izvanjštiti u slova i riječi. Zbog toga je i meni samoj bilo zanimljivo pratiti što će sad ispod olovke izići. A kad bih pročitala onda sam bila oduševljena jer je to često puta bio odgovor na neka moja stanja i pitanja. A vidim isto i kod mnogih drugih koji knjizi pristupaju kao što i treba, kao živomu biću, koje odgovara na naša pitanja...

Možete li se u svakom trenu snaći u toj knjizi?
Ma kakvi, to su 11 664 pjesme! Ja sam odvalila jedan golemi posao koji je u meni čekao, već gotov i dovršen, spreman krenuti u pisaljku. Moji čitatelji puno više znaju što piše u knjizi.

Saznala sam da postoji inicijativa da Vas se nominira za Nobelovu nagradu za književnost...
Ne znam kako ste to saznali, iako nije tajna; ali ja zasada ne bih o tomu.

Idemo malo na studentska pitanja. Kako je bilo studirati u Vaše vrijeme? Kakvi su bili studenti, jesu li bili aktivniji, inventiviniji nego danas, dali ih se sad premalo čuje?
Ah, nas se uopće nije čulo. To je još bilo vrijeme tvrdog socijalizma. Mi tada (općenito govoreći) nismo znali kako se složno osoviti u svijesti da bismo mogli i trebali izvjesne stvari promijeniti, pokrenuti, odnosno, kako postaviti pitanje koje ugrožava temelje propisanoga svjetonazora. Hrabri, osamljeni pokušaji bivali su goropadno kažnjavani brisanjem sa spiska dopuštenih, odobrenih, društveno povlaštenih. I bilo je, naravno, i drastičnijih metoda. Rekla bih da su i naši profesori bili slično zakovani. Nisu smjeli  nuditi druge vidike i načine gledanja osim onih koji su bili propisani od partijskoga zaduženika za dotičnu oblast, ili, općenito, za područje znanosti i kulture. Pogotovo je tako bilo u sferama sociologije, filozofije i psihologije. No bilo je i vještih, dovitljivih profesora koji su umjeli napojiti nas žedne mudrim doskočicama, natuknicama, dvosmislicama, čak vicevima na račun gluhih. Mi s psihologjje jedva smo čekali ponedjeljak da bismo jurili u Gornji grad i slušali Vladimira Filipovića, profesora filozofije, velemajstora takvih šifriranih poruka. Tada je to za nas bila gozba i blagdan. Današnji studenti, i općenito, mladi ljudi, nemaju takvih zabrana. Što ne znači da su slobodni. (Čime su danas zakovani neka kažu sami). I tu mi padaju na um prekrasni stihovi Branka Miljkovića o slobodi. Hoće li ona "umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj"?

Što najviše volite jesti? Bili ste širom svijeta, upoznali različite kuhinje, ima li nešto što baš volite?
Ha, ha...sad ste me zatekli. Od voća najviše volim mango, meso ne jedem već trideset i nešto godina, a zbilja nemam neku jestvinu koju  preferiram. Voljela sam piti kavu i jesti kolače - sad više ni to ne želim. Sad sam nekako oslobođena izbora u hrani. Od onoga što dođe na stol ja uzmem malo, i to je sve što mi treba.

„Petoknjižje“ koje ste napisali prema programu i metodologiji indijskog učitelja i humanista Sai Babe čini pet udžbenika/zbornika o pet temeljnih ljudskih vrijednosti – istini, ispravnosti, miru, ljubavi, nenasilnosti. Radi se o univerzalnomu programu naobrazbe-i-odgoja, koji se temelji na usvajanju općih ljudskih vrijednosti – onih koje su mjerilo u svakoj sredini, svakomu dobu i vremenu, i u svim prilikama. Kratki slogan glasio bi: „Obrazovanje kojem je cilj obraz“.
Zanima me koliko se to može protegnuti i na studentsku populaciju?
Pa moglo bi se. Koliko, to ne znam. S tim da bi studenti morali poznavati konkretne učinke takvoga pristupa. Rezultati su ono što je važno. A najbolji su rezultati kada se s tim počne od početka, od vrtića. Onda stasaju sasvim druge svijesti i vi tada imate mlade ljude kojima su ljudske vrijednosti na prvomu mjestu, a znanje im služi kao instrument za ostvarenje tih vrijednosti. Mnoge odgojne ustanove širom svijeta prihvatile su takav program i frapantno je kakvi su uspjesi postignuti, čak i u najsiromašnijim dijelovima svijeta. Neke zemlje koje su tradicionalno zatvorene, kao npr. Ujedinjeni Arapski Emirati, uvele su takav pristup u svoje škole. U Zambiji, koja je jedna od najsiromašnijih afričkih zemalja, otvorena je jedna takva škola trudom samo dvoje ljudi, i ona je (škola) prošle godine dobila zlatnu medalju zbog svojih rezultata, a ministarstvo prosvjete Zambije preporučilo je dotično obrazovanje svim školama u zemlji. Pokupili su sve propale đake i tijekom samo jedne godine ti su izgubljenici stasali u dobre učenike, u sasvim drugačije male ličnosti, odgovorne prema sebi i drugima. Škole okolnih zemalja takodjer su prihvatile ovaj način - škole u Etiopiji, Keniji i drugdje. Ako u obrazovanju nema odgoja kao bitnoga elementa, ako nema obraza kao cilja, vi ste promašili. Stvorili ste, uzmimo, velikog stručnjaka ali bez morala. Ima li nešto opasnije od stručnjaka koji nema morala? On je mnogo opasniji od bombe koju je stvorio. Stoga je, prema mojemu mišljenju, taj spori proces reedukacije jedin način brzoga puta u bolju budućnost.

Je li kod nas zaživio taj program?
Službeno još nema ništa, ja sam pokušala pobuditi radoznalost ministra Primorca, no to je još u opreznom razmatranju. Pojedini učitelji pokušavaju samoinicijativno uvesti dotične promjene u svoju nastavu. Ja sam održala predavanja u 12 gradova u Hrvatskoj, pokazala način i rezultate, u nekoliko gradova su gradonačelnici otkupili komplete tih knjiga za sve svoje škole. To mi je bilo jako ohrabrujuće. U ministarstvu postoji oprez jer se gleda tko je autor koncepcije (Sathya Sai Baba). Autor koncepcije je netko tko je svakoj religiji dobrodošli prijatelj, jer ljude vraća u njihovu vjeru, s tim da uistinu žive njezin nauk. A u tome suštinskom nauku ni jedna se religija ne razlikuje od druge; razlikuju se u idiomu, u naglasku na ovaj ili onaj aspekt poimanja nepojamnog.  Ali nema religije koja ne kaže da Bog nije istina, da nije ljubav; koja ne prepoznaje ljudske vrijednosti (mir, ispravnost, nenasilnost) kao put k Bogu. Inter-religijski ratovi, i mentalni i fizički, vode se i vodili su se upravo zbog nepoštovanja temeljnoga nauka o istini, miru i ljubavi.
Poslije stjecanja indijske neovisnosti, Gandhi je jednom prilikom posjetio neku elitnu školu. Proveli su ga školom da vidi kako su dobro snabdjeveni učilima, laboratorijem, vježbaonicom, itd.  Potom su ga u zbornici ponaosob upoznavali s nastavnicima. On je svakog pitao: Što Vi podučavate?, Što Vi podučavate?...A oni su odgovarali: Matematiku, Povijest, Fiziku...
Gandhi je na kraju upitao: Tko od vas podučava djecu?
I to je po meni fundamentalno pitanje; razlika između „ja podučavam matematiku“ i „ ja podučavam djecu“ ponorna je razlika. Matematika, gramatika, zemljopis, sredstva su i instrumenti za bavljenje s djetetom; a ne služi dijete tomu da ti obavljaš svoj posao predavača određenoga predmeta..

Vaša poruka za kraj, nešto što bi mladi ljudi trebali imati na umu...
Spominjali smo slobodu... Pa evo:

Nemoć odoljeti Ljubavi
božanska je sloboda.

Natalija Mitrić

27.01.2007.

 

www.studentnet.hr