PUT KA PRAVOJ SREĆI (MARTINUS)

Kraj osjećaja sigurnosti

Da li postoji netko za koga je svakodnevno postojanje apsolutno stabilno, potpuno sretno ? Kada bi čovjek iskreno i pošteno odgovorio na ovo pitanje na temelju svojih vlastitih iskustava ili iskustava drugih, odgovor bi bio : «Ne!» Ljudi nisu sretni. Oni su ponekad više, a ponekad manje sretni, no to nije neki stabilni osjećaj sigurnosti ili stanja sreće. Ta se nestabilnost ispoljava na toliko načina koliko ima ljudi. Ona može početi u ranom djetinjstvu. Dijete se može roditi kod dobrih i ljubećih roditelja, ono može biti odgajano i zbrinuto u najboljim uslovima i prividno ima najbolje šanse za doživljavanje sretnog djetinjstva i početka samostalnog života. No, odjednom majka umire, a otac se ponovno ženi; i sa novom pomajkom uslovi kod kuće su se promijenili. Za dijete vrijeme prije majčine smrti izgleda kao vrijeme izgubljene sreće; ono ne može razviti dobar odnos ispunjen povjerenjem sa svojom novom majkom i ono osjeća da je nestala njegova sigurnost u životu. Atmosfera u domu je postala otrovna. Za to mogu postojati brojni razlozi. To ne mora biti greška pomajke. Za dijete to može značiti određeni poremećaj njegovog odnosa prema životu, negativnost koja će teči u ostatak njegovog života, ukolko ono ne uspije to prevazići.

Postoje brojni drugi načini na koje netko može izgubiti osjećaj sigurnosti i sreće u djetinjstvu. Kada ljudi gledaju na svoje djetinjstvo kao na naročito siguran i sretan period svojeg života, to je često samo zato jer to predstavlja sjajan kontrast događajima u njihovom kasnijem životu, koji su ispunjeni nesigurnošću, bolom i razočaranjima.

Niti jedan čovjek nije imun na nesreću Brojni ljudi privremeno osjećaju sigurnost i sreću dok su zaljubljeni, zaručeni ili na svojem medenom mjesecu. Ta sreća može dulje ili kraće trajati, no nakon toga ona nestaje. Uzrok tome može biti smrt, bolest ili nesreća, ili se partner može zaljubiti u nekog drugog ili nešto sasvim drugo. Bez obzira na uzrok, nestao je osjećaj sigurnosti i sreće. Na njegovo mjesto je došla nesreća, tuga i bol. To često prati osjećaj straha i nepovjerenja u sve i svakoga, i razočaranje zbog spoznaje da sreća nije mogla trajati.

Stari ljudi koji su imali relativno sretan život mogu također biti pogođeni tugom i nesrećom u svojim poznim godinama. To pogađa tim više što je tu osobu život više mazio.

Tko može biti siguran da je potpuno neranjiv, potpuno slobodan ili imun na nesreću ? Nitko u to ne može biti siguran. Neki misle da ih bogatstvo i moć mogu zaštititi i oni se bore kako bi to postigli. No, prije ili kasnije oni dolaze do spoznaje da se sreća ne može kupiti i da je onaj tko izgleda moćno, sigurno i veliko, jednako nemoćan kao i drugi u životnim manifestacijama sudbine.

Milioneri i milijarderi i ostali «veliki ljudi» u očima svijeta, moraju također doživjeti osjećaj nesigurnosti zbog straha da odjednom više neće biti tako veliki i da će izgubiti svoju moć i položaj. Njihov ih način života često izlaže teškim bolestima mnogo lakše nego ljude koji si ne mogu priuštiti da toliko jedu i piju. Njihova besposlenost ili sasvim suprotno njihovo prenaprezanje da ostanu na vrhu uzrokuje loše živce, što također dovodi do bolesti. Na kraju krajeva, bogatstvo i moć ne mogu nikoga osloboditi tuge koja se doživljava u odnosima sa obitelji i prijateljima, koji možda odjednom umru, zbog neuzvračene ljubavi, razočaranja nad djecom i više od toga. Bogati imaju svoje tuge i brige, a manje bogati ili siromašni imaju svoje.

Neki doživljavaju nesreću kao iznenadni slom, neki u nju tonu malo po malo, no nitko ne može pobjeći od toga da ju ne doživi na neki način. Prividna nepravda u životu

No, što je sa ljudima koji se smatraju spašenima ili svetima ? Da li su oni izuzetak ? Ne, oni ne mogu izbjeći nesreću, tugu i patnju. Čak iako oni idu u crkvu svake nedjelje, redovito uzimaju pričest i na druge načine slijede dogme i propise crkve, sekte ili religije kojoj pripadaju, oni će usprkos tome biti među pacijentima u bolnici poput njihovih «nespašenih» ili «grešnih» sugrađana. Zar i vjernik u vrijeme nevolje ne kaže : «Zašto mi se to dogodilo?» On je mislio da se može u svojoj «svetosti» osjećati sigurno, no on je doživio nešto sasvim drugo. I tada se postavlja pitanje da li može izbječi ogorčenost. Život bi bio krajnje nepravedan, kao što mnogi ljudi misle da jest, kada bi pripadnost određenoj rasi, vjeri, društvenoj grupi, određenoj starosnoj dobi ili spolu, predodredilo da neki ljudi budu sretniji od drugih. No, to je zato jer oni procjenjuju uslove iz trenutne situacije i ne poznaju uzroke i posljedice. Svijet nije nepravedan ! Niti jedan čovjek ne doživljava više patnje, bola i tuge od nekog drugog, iako se to može tako činiti. Razumijevanje toga predstavlja dio puta ka trajnoj sreći. No, tu postoji još nešto !

Da li je doista moguće da čovjek postigne postojanje bez tuge i patnje, bez razočarenja i ogorčenosti, bez bolesti, oskudice ili bola ? Da, moguće je !

Također je moguće da čovjek upravo sada počne stvarati takve uslove, tj. da počne stvarati uzroke koji će dovesti do takvih posljedica jednoga dana u budućnosti. Rastuće znanje o uzroku i posljedici Zemaljski ljudi, a naročito znanstvenici znaju vrlo mnogo o odnosu između uzroka i posljedica. Upravo se po tome znanju zemaljsko čovječanstvo razlikuje od životinja. No, poznavanje odnosa između uzroka i posljedica kod zemaljskog čovjeka – uključujući i znanstveno znanje – još uvijek je vrlo ograničeno. Ono je koncentrirano na malenim lokalnim područjima i koncentrirano je na fizičku materiju. Međutim, to je samo početak i kada čovjek stekne dovoljno iskustava, to znanje će se proširiti i zapravo će ga dovesti do iskustva prave sreće. To može zvučati neobično kada pogledamo sadašnju situaciju čovječanstva kada su ratovi, revolucije, zloupotreba moći, ubijanje, kriminal i sve vrste mentalnih zastranjenja izraženiji nego ikada u dosadašnjoj povijesti. No, tko je stvorio uzroke tog stanja ? To su učinili zemaljski ljudi. I tko može stvoriti uzroke koji mogu dovesti do potpuno drugačijih i novih uslova ? Također sami zemaljski ljudi. No, ne treba očekivati da će oni to učiniti. Ne treba očekivati da će Rusi, Amerikanci, Kinezi ili drugi narodi odjednom postati zainteresirani samo za stvaranje mira. Ne, to nije moguće, iako državnici i političari govore da oni to žele.

No, da li je onda situacija beznadežna ? Ne, ne postoji samo nada, već i sigurnost da će se čovječanstvo uzdići iznad sve svoje nesreće, bola i patnje. Ljudi uglavnom to ne mogu vidjeti i ne znaju što trebaju činiti; oni još uvijek ne poznaju zakone života, a stoga ni uzroke koji će donijeti mir i sreću kao posljedicu. Naravno da je njima to bilo rečeno, barem od strane Krista koji je svojim životom i smrću i svojim primjerom pokazao što je put, istina i život. No, oni ga nisu razumjeli. Oni su stvorili religiju dogmi i ceremonija sa učenjem o pomirenju, spasenju i sreći nakon smrti za vjernike, a vječnim prokletstvom i paklenim mučenjem za nevjernike. Nikoga ne treba kriviti za to, jer ljudi mogu djelovati samo u skladu sa svojim razumijevanjem, znanjem i uvidom. Oni mogu djelovati samo u skladu sa stupnjem razvoja do kojeg su došli. Oni ne mogu razmišljati i djelovati drugačije. No, to ne znači da kršćanstvo nije bilo od ogromne važnosti za razvoj čovječanstva, naročito ovdje na Zapadu.

Kršćanstvo i ljudi našeg vremena

Kada pogledamo činjenicu da su tzv. kršćanske nacije bile najgenijalniji ratnici na svijetu, ne možemo kriviti nekoga tko je počeo razmišljati o stvarima i životnim uslovima i tko je gledišta da je kršćanstvo bilo uzaludno. Kršćanski narodi nisu baš drugima stvorili osjećaj sigurnosti i sreće, tj. oni nisu stvorili uzroke koji bi doveli do sreće i osjećaja sigurnosti. No, paralelno sa zapadnjačkim razvojem ratne mašinerije i nasilnom dominacijom kojom su narodi na drugim kontinentima učinjeni robovima ili su djelomično uništeni, nešto se drugo razvijalo na Zapadu. To je do sada najveći rezultat kršćanstva, iako nije odmah očigledan. To je razvoj humanih osjećaja kod pojedinih ljudi i stvaranje humanih pokreta u svim državama i nacijama. Istina je da niti humani i ljubeći pojedinci niti humane institucije nisu dovoljno brojni ni snažni da bi imali odlučujući utjecaj na svjetsku situaciju. No, oni se nalaze na putu ka tome.

I kršćanstvo nikako nije izgubilo svoj utjecaj; naprotiv, ono sad uistinu počinje djelovati, jer sve više ljudi sazrijeva u razumijevanju njegove važnosti i sve više ih primjenjuje kršćanstvo u svojem načinu života. No, da li je kršćanstvo izloženo na takav način da humani ljudi u sadašnjosti i u budućnosti mogu biti inspirirani njegovim duhovnim sadržajem i svijetom ideja ? Ne, pravi sadržaj kršćanstva je prikriven ili sakriven iza vanjskog oblika koji su stvorili patrijarsi i teolozi u prošlosti i u srednjem vijeku. Taj oblik nikako ne odgovara današnjim ljudima, koji su pod utjecajem znanstvenog i tehnološkog razvoja. Oni su također postali toliki materijalisti na svim područjima da je njima teško zamisliti što je to duh. No, ta prepreka daljnjem razvoju kršćanstva biti će uskoro uklonjena od strane duhovne znanosti.

Stvorena je duhovna znanost kroz koju će zemaljski čovjek dobiti mnogo veći pregled odnosa između uzroka i posljedica. S obzirom da putem duhovne znanosti on dobiva uvid u uzroke sadašnje situacije čovječanstva, čovjek će također steći znanje kako se to dugoročno može promijeniti. I ovo je vrlo važno – on će naučiti razumjeti da pojedinac, čovjek koji razmišlja humano zapravo može nešto učiniti kako bi promijenio svjetsku situaciju i da on ne treba čekati sve druge ljude da to učine.

Poslovni princip gledan iz dvije perspektive

Jedan od osnovnih životnih principa u naše vrijeme je poslovni princip. Taj princip je bio od ogromne važnosti za razvoj čitave zapadne civilizacije i kulture. Poslovni princip također predstavlja izraz razumijevanja odnosa između uzroka i posljedica. Poslovni čovjek uči da ako određeni uzroci imaju takve posljedice, njegov je posao isplativ. Međutim, taj isti poslovni čovjek je često vrlo materijalistički orijentiran i toliko egoističan da on samo misli na to da li je taj posao trenutno isplativ samo za njega. On vrlo malo razmišlja ili uopće ne razmišlja o tome da bi taj posao mogao štetiti ili čak predstavljati nenadoknadiv gubitak za drugu stranu. Zbog toga taj tzv. poslovni čovjek uopće nije pravi poslovni čovjek, gledano iz više perspektive, iz kozmičke perspektive. Zašto ? Zato jer on stvara uzroke koji će jednoga dana u budućnosti za njega imati sljedeće posljedice : nenadoknadiv gubitak, bankrot ili neki drugi oblik financijskog sloma. Ono što se «isplati» u malenoj lokalnoj pespektivi, nikako se ne isplati u stvarnosti i gledano dugoročno. Prema tome, čitavi poslovni svijet, kako se on danas manifestira, priprema svoje vlastito uništenje. No, zemaljski ljudi ne poznaju vezu između uzroka i posljedica, gledano dugoročno. I kako oni mogu steći takvo znanje ? Čak iako je stvorena duhovna znanost koja to može objasniti, većina ljudi ju ne poznaju ili ju čak ne žele upoznati. Malobrojni ljudi su zainteresirani za duhovnu znanost i za znanje o zakonima života. No, tako neće ostati i u budućnosti.

I što će biti pokretačka sila ? Nesreća, osjećaj nesigurnosti, patnja, bol i sve prividno nesavladive poteškoća kojima su ljudi izloženi. Kozmička struktura poslovnog principa sastoji se u davanju iste vrijednosti za istu vrijednost, u razmjeni koja je korisna za obje strane. Iako to možda modernom poslovnom čovjeku može izgledati budalasto, također je, kada je u pitanju posao, bolje davati nego uzimati, kao što je to rekao Krist. Stoga je potrebno naglasiti da sve dok čovjek ne stekne takav stav u poslovnom svijetu, kao i u životu općenito, on neće moći doživjeti pravu sreću.

U naše vrijeme mi podržavamo princip : bolje je uzimati nego davati. To se također naziva profit i čak iako postoje broni dobri i poštovanja vrijedni poslovi, sve se više i više razvija tendencija da manjina – bili to ljudi ili države – posjeduje sredstva i moć i iskorištava većinu, koji manje ili više nemaju ništa. To nije kritika upućena poslovnim ljudima, već opis i analiza svjetske situacije. Jer i države su poslovi koji se vode zbog profita i ratovi su jedan od načina koji se koristi kada su dobra u pitanju.

Nesreća i bol su Golgotski procesi

Što su to ljudi sijali tijekom egoističnog, kratkovidnog iskorištavanja poslovnog principa ? Oni su sijali nešto što se nikako ne isplati. I to oni moraju naučiti. A oni to mogu naučiti samo kroz doživljavanje posljedica svojih djela, i upravo to se sada događa. Ljudi moraju naučiti što se isplati čovječanstvu, ne samo trenutno, već dugoročno. Neki su ljudi počeli stjecati takvo znanje. To su, među ostalima, oni koji bi mogli prihvatiti etički i ljubavno orijentirani sadržaj religija, a da pritom ne mare mnogo o ograničenjima vanjskog oblika.

A zašto su neki ljudi više otvoreni od drugih ? Doista, zašto je jedan pljačkaš na Golgoti bio otvoren i pozitivan prema Kristu, a drugi to nije bio ? Zato jer je prvi naučio iz života, iz patnje i nesreće, što je razvilo suosjećanje i ljubav u njegovom umu, dok je drugi još uvijek bio težak i tvrd. Zapravo čitavo čovječanstvo se može usporediti sa dva pljačkaša sa svake strane pored Krista. Neki su više poput jednog, a drugi više poput drugog. I čitavo je čovječanstvo također razapeto. Kada vidimo neku mračnu sudbinu, mi zapravo vidimo Golgotski proces. Čovjekovo fizičko tijelo je «križ» na kojem se uništava njegova mračna svijest. Pribijanjem na križ moraju se pokoriti te mračne sklonosti. Nimalo ne mijenja princip to što je «križ» od krvi i mesa, životinjske prirode. Sva nesreća, patnja, bol, tuga i razočaranje kojima je neki čovjek izložen u fizičkom svijetu, predstavlja njegovo «raspeće». To nije kazna ljutitog boga i to nije rezultat slučaja. To je sve iz njegove prošlosti za što je on mislio da će se «isplatiti», ali sada se ispostavlja da se nije isplatilo. No, kroz ta iskustva taj će čovjek postupno naučiti što se po pitanju humanosti isplati i na kraju će to i činiti. To je obrazovanje kako postati čovjek. Kroz Krista i dva pljačkaša čovječanstvu su dana tri primjera kako se sa raspećem nose ljudi na tri različita stupnja životnog puta. Prvi je «zli» pljačkaš. On se susreće sa posljedicama svojih djela; no, on je još uvijek tvrd i ispunjen prezirom i izrugivanjm prema Kristu. No, on nije zao, on je neuk i primitivan. On je tek započeo obrazovanje kroz koje će naučiti što se po pitanju humanosti isplati. «Dobri» pljačkaš je dobar jer je on već mnogo naučio. Zapravo već je toliko naučio da može reći drugome : «Mi primamo zasluženu nagradu za svoja djela, ali ovaj čovjek (Krist) nije ništa loše učinio». Taj se pljačkaš nalazi na dobrom putu ka pravoj sreći, iako ju on još nije dosegao. Čovjek na srednjem križu ju je dosegao. I istina je što je pljačkaš rekao o njemu : «Ovaj čovjek nije ništa loše učinio». Za Krista raspeće nije bila lekcija što se kozmički i humano isplati. On je to znao.

Sreća i spasenje svijeta

Njegovo carstvo nije bilo od ovoga svijeta, gdje postoji tuga, razočaranja, bolesti, teškoće i svaka vrsta bijede. Sve se to nalazilo daleko iza njega. Sada je njegova misija bila pokazati zemaljskom čovječanstvu da se sreća, za kojom ono toliko žudi, može postići samo određenim načinom ponašanja koje stvara takve uzroke i posljedice koji predstavljaju radost, dobrobit i blagoslov za okolinu. Njegova misija nije bila umiriti ljutitog boga i namiriti «grijehe» čovječanstva.

Svaki tzv. grijeh predstavlja nedostatak znanja o uzrocima i posljedicama i ostalim kozmičkim zakonima; i sigurno nije grijeh biti neuk. Zbog toga je Krist mogao reči svojim progoniteljima i pogubiteljima : «Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine». «Spasenje» svijeta ne sastoji se u oslobađanju ljudi od posljedica njihovog pogrešnog načina života putem Božje «milosti». U tom slučaju oni nikada ne bi postali bolji ili mudriji; to bi značilo kraj njihovog razvoja; to bi bilo bez imalo ljubavi. A s obzirom da Bog predstavlja kulminaciju ljubavi, on ne dozvoljava da neka bića budu «spašena» putem njegove «milosti», a druga da budu «izgubljena» u njegovoj «ljutnji».

Svo znanje je posljedica djela i svi uistinu mudri i sveti muškarci i žene koji su živjeli na Zemlji postigli su svoje uvide i sposobnost da vole kroz iskustva patnji u brojnim fizičkim životima. Oni su naučili što se isplati po pitanju humanosti. Ali kada svi ljudi, kroz svoja iskustva o uzrocima i posljedicama, postignu najveći mogući razvoj svoje svijesti, najveće moguće znanje i najuzvišeniji umjetnički talenat, zašto bi oni trebali Krista ? Zašto je on morao pretrpiti smrt na križu zbog čovječanstva ? Zato jer je čovječanstvo moralo dobiti primjer; čovjeka koji je svojim životom pokazao kako se odreći onih realiteta ili uzroka koji imaju za posljedicu tamu. On, iako se susreo sa tamom, nije odgovorio tamom, već je naprotiv svojim praktičnim načinom postojanja pokazao takvu ljubav prema svemu i svakome da se Božja blizina nije osjetila samo u svjetlosti, već i u tami.

Krist je rekao : «Ljubite one koji vas mrze i proganjaju» i on je pokazao da je to moguće. On je jasno rekao da jedino «spasenje» za čovječanstvo predstavlja prihvaćanje ponašanja i načina postojanja spasitelja svijeta, ovim riječima : «Onaj tko ne nosi svoj križ i ne slijedi me, ne može biti moj učenik».

Nastavak kršćanstva

Kao što smo već spomenuli, svaki čovjek doživljava raspeće kada je on ili ona izložen bijedi, nevolji, bolu, razočaranju, bolesti i porazu u ovom ili onom obliku. I tada se postavlja pitanje : kako on reagira na ono što mu se događa ?

U većini slučajeva reakcija je : ogorčenost, depresija ili ljutnja. No, Krist nije reagirao na taj način. Istina je da je on zavapio : «Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio ?

U sljedećem trenutku on je nadišao to stanje uma. On je umro bez ičega negativnog u svojem umu. No, ljudi kažu da je to nemoguće. On je to mogao učiniti, ali drugi ljudi to ne mogu. Zbog toga su bile stvorene dogme u smislu da je on preuzeo «grijehe» ljudi, da čovjek samo treba vjerovati, preobratiti se, pokajati svoje grijehe, itd.

Ljudi su od Krista napravili žrtvenog jarca umjesto primjer za ljudsko ponašanje, jer su mislili da je taj primjer bio nedostižan za običnog čovjeka. Kao prvo, taj primjer je morao biti savršen, a kao drugo, popriličan broj ljudi nije toliko daleko od tog primjera kao što je to bio slučaj u vrijeme Krista. I kao treće, kršćanstvo kao impuls svijeta nije bilo zaključeno sa Kristovim životom i smrću na ovoj planeti.

On nam je pokazao primjer svojim načinom postojanja, svojim izjavama, svojim parabolama i svojim Govorom na gori i dao je velike odgovore na životna pitanja. I sada kada čovječanstvo postupno postaje dovoljno zrelo taj se impuls nastavlja na takav način da duhovna znanost daje analize velikih istina koje nam je donio Krist.

Mojom je misijom postalo to da pružim čovječanstvu niz analiza koje zajedno oblikuju sliku svijeta, objavu zakona života i Božjeg plana svijeta. I ta kozmologija istovremeno predstavlja nastavak fizičke znanosti i njenog ograničenog pogleda na odnos između uzroka i posljedica. I to je učenje o tome što se, gledano iz ljudske perspektive isplati i njime se osporava poslovni princip kakav se danas prakticira. Kozmologija neće biti popularan pokret koji će se velikom brzinom širiti svijetom. Ona će se u dolazećem vremenu polako i tiho širiti od osobe do osobe, doći će do ljudi koji ju trebaju.

Novi stav prema životu

I tko treba duhovnu znanost ? To su oni ljudi u čijoj su svijesti tuga, patnja i razočarenja probudili suosjećanje prema drugim ljudima koji imaju poteškoće. To su ljudi čiji su se osjećaji razvili do sposobnosti da se voli ne samo jedno biće suprotnog spola, već sva bića u svojoj okolini. Ti osjećaji ih ne čine sentimentalnima jer se istovremeno razvila i njihova sposobnost razmišljanja i uvida u uzroke i posljedice. Ti su ljudi dovoljno sazreli da misle logički ne samo na fizičkom, već i na duhovnim područjima.

U budućnosti će biti sve više i više takvih ljudi. To će utjecati na promjenu smjera znanstvenih istraživanja prema mentalnim i duhovnim područjima. Međutim, to nije znanost koja je rezervirana za ljude sa određenim stupnjem obrazovanja. Ljudi koji su otvoreni za kozmičku logiku jesu ljudi koje je obrazovao sam život. To su oni koji su prošli kroz velike poteškoće i koji su počeli osjećati što se apsolutno ne isplati. U umovima tih ljudi rasti će novi oblik sigurnosti. Oni se više neće bojati smrti jer će naučiti da smrt ne postoji, samo promjena iz jednog stanja u drugo, preobražavanje kroz reinkarnaciju ili ponovno rođenje, što samo po sebi predstavlja razvoj. I taj razvoj će s vremenom dovesti čovjeka do stanja prave sreće, jer će se on osloboditi osjećaja nesigurnosti, razočarenja i svih oblika nesreće koji danas muče čovječanstvo. To se stanje neće postići niti putem čuda niti putem «smirivanja» ljutitog Boga.

Bog je prvi koji zna da niti jedno biće trenutno ne može biti drugačije nego što jest. I ljudi će steći to znanje. Ono će im pomoći da oproste svom bližnjem i da ne zahtijevaju od njega da treba razmišljati ili se ponašati u skladu sa iskustvom koje još nije stekao. No, što kada doživimo «nepravdu» ? Tu zapravo trebamo razumjeti zakon o uzrocima i posljedicama u perspektivi stvaranja sudbine i reinkarnacije.

Kada čovjek spozna da on ne može doživjeti nešto što sam nije uzrokovao i da je on u svojim prethodnim inkarnacijama posijao sudbinu koju sada žanje, tada više ne postoji netko na koga bi se ljutili.

Sada se na druge ljude, koje smo prije kritizirali, mrzili i prezirali, gleda kao na instrumente koje koristi Providnost kako bi kroz njih želi kako smo posijali. To nije kazna, već podučavanje i obrazovanje o tome što se isplati, a što se ne isplati, ukoliko netko želi postati pravi čovjek.

Sreća se postiže malo po malo putem preobražavanja koje se događa u čovjekovom umu. Jer prava je sreća stanje uma koje ne ovisi o vanjskim okolnostima.

Od «raspeća» do «uskrsnuća»

Povijest zemaljskog čovjeka je zapravo povijest raspeća, jer svaki puta kada se čovjek ponovno inkarnira u fizičku materiju ili dobije novo fizičko tijelo njegova je svijest «pribijena» na «križ», koji zapravo predstavlja spomenuto tijelo. No, zar se čovjek ne bi mogao razviti samo tako da živi u duhovnim svjetovima, bez fizičke inkarnacije ? Ne, sve dok se čovjek ne nauči razmišljati u skladu sa zakonima života on se mora inkarnirati u fizičkoj materiji, jer je to jedino kozmičko područje na kojem patimo kada razmišljamo pogrešno. Upravo će ga to podučavanje i obrazovanje na kraju naučiti ispravnom razmišljanju.

Niti jednu nesreću ili poteškoću koju doživljavate nije stvorio nitko drugi nego vi sami. To vrijedi za tugu i razočarenja, kao i za bolesti. No, ako pokušate podnositi svoju sudbinu sa strpljenjem tamo gdje se ona ne može promijeniti i ako radite na sebi mijenjajući svoje navike malo po malo u pravcu humanosti, primjetit ćete kako će iz vaše vlastite nutrine izroniti osjećaj sigurnosti i sreće.

Vaša sreća ne bi trebala ovisiti o nečijem stavu prema vama, već o vašem stavu prema toj osobi i prema vašoj čitavoj okolini. Vi možete postupno mijenjati svoj stav od nenaklonosti, zavisti, ljubomore, ljutnje, bijesa i ogorčenosti ka naklonosti, prijateljstvu i razumijevanju da nitko ne može biti drugačiji nego što trenutno jest i da to nije naša briga mijenjati druge. Za to će se pobrinuti sam život. Vaša je briga preobražavanje samih sebe i iako to može biti vrlo teško, primjer «pravog ljudskog bića» ili «čovjeka poput Boga», Krist, naučio nas je nečemu što može biti od velike pomoći, a to je molitva. Kroz svoj odnos sa vječnim Bogom postupno ćete postići unutarnji osjećaj sigurnosti koji će vam pomoći u svakoj situaciji. Tada će vaše «raspeće» postati vaše «uskrsnuće», tada će vaš organizam u obliku križa postati svjetlosni centar ljubavi i sreća će biti nešto što ste stvorili svojim vlastitim mislima, djelima i prisutnošću. Sreća će biti nešto što ste posijali; jer kako čovjek sije, tako će i žeti.

Preveo sa danskog na engleski : John B. Nielsen, 1991.

Preveo sa engleskog na hrvatski : Davorin Gruden (04.04.2010.)

Copyright © Martinus Institut

www.martinus.dk