Ne traži me vani, na mjesečevom svjetlu... ne trži me vani, u ranim jutrima...ne hodaj mojim tajnovitim stazama, zaobiđi me lagano, kao sjenu... tužnu i zaboravljenu. Ne traži me nigdje, gdje me nema, gdje nisam bila i gdje nisam tragove stopa ostavila. Uđi u moj tamni svijet, dođi na tamnu rijeku nezaborava, gdje snovi diraju strune života i kamen zarobljen na dnu mora ostavlja svoj trag... Uđi u dubinu iza sjaja tame, gdje se svjetlost zrcali kapima neizrečene forme postojanja, uđi u dubinu ispod kože, a ja ću tiho pisati o tvom dolasku, utišat ću sve gradove na svijetu tog trena, u sebi odlomiti onaj dio mira i pokloniti ga tebi. Uđi u sjećanja, te stražare na vratima vremena, daruj mi svoju prošlost i oprosti što ću jednog dana otići putem Neba, zaustaviti se na pola puta i bez straha pustiti suzu na tvoje srce. Kad odem jednom, kad se i najtiši u nama stišaju, kad se radost uznemiri i kad se vječnost iz podzemlja objavi, usne Neba i Oceana sklopit će vlažni savez poljupca, zatvoriti moje poglavlje života i pustiti me niz rijeku Nezaborava. Uđi, zato, tiho u moj noćni svijet mašte i snova, ne traži me vani jer me tamo nema. Srest ćeš me uvijek u najtamnijem kutu svog srca, u najdubljem snu, u onom svijetu gdje me stvarno ima.
http://shadowofsoul.blog.hr/