Postoje dvije vrste plakanja, zbog fizičke i duševne boli ili sreće, nema treće. Ali zapravo rijetko kad čovjek plače zbog ovog prvog ( fizičkog ) razloga. Kada vas boli zub ili glava većinom ste neraspoloženi nemate volje ni za što ali uglavnom nećete plakati. Svaka žena koja je rodila reći će vam ( barem mislim da je tako) da dok je rađala nije plakala, a da je boljelo, boljelo je, jako, samo što žena ne plače. I nije to zato što ona ne bi plakala ali nekako vam ne dolazi na plakanje.
Kad čovjek plače, tko zapravo plače u tom trenutku, duša možda i što je to što tjera suze na oči, kažu emocije. Ja sam u stanju plakati zbog svačega, dok čitam knjige, dok gledam film, dok slušam dirljive priče nekih ljudi meni čak i nepoznatih i kad tuđu bol mogu osjetiti kao da je moja. I uopće se ne osjećam dobro u tim trenucima, ne znam tko je i kada rekao da je dobro plakati, nije, nakon silnog plakanja jako me zaboli glava, oči me peku i nisam raspoložena.
Sjećam se prošle godine bilo je ljeto i znala sam da moram plakati ili ću puknuti kao balon pun vode( nije sad važno zašto ) a nisam htjela da me itko vidi. Bila je noć, grad pun ljudi pa sam otišla na rivu i kao samoubojica stala na rub rive i buljila u nemirno crno more. Kako je bio mrak oko mene, nitko nije vidio suze, nitko nije ni čuo da plačem, jer je to bilo plakanje u tišini. Suze su se samo prelile iz očiju kao kad se čaša prelije preko ruba. Sjećam se neobičnog osjećaja biti sam u masi ljudi, sam kao "Pale sam na svijetu", plakati sam i biti bez opterećenja da će te netko vidjeti pitati "Što ti je, zašto plačeš"?
Kada čovjek plače očima, zapravo plače dušom. Znači na oči nam u obliku suza izlazi duša. Zato se valjda i kaže da su oči ogledalo duše. Ako se u našim očima ona zrcali u trenucima sreće ili ljubavi onda kroz oči u trenucima tuge ona mora i plakati.
Plakanje nas čini krhkima i ranjivima i ja zapravo ne volim plakati ali što napraviti kad suze jednostavno stignu u kutić oka i samo čekaju drhtaj trepavica da se preliju.
Ja imam jedan recept za takvu situaciju ,koji nekad uspije a nekad i ne. Kvaka je da u tom trenu moram brzo misliti i djelovati a to je da, čim osjetim suzu u oku moram reći, „Neću sad plakati, nikako neću“, i ne trepnem, skoro da i ne dišem, progucam suze, doslovno ih popijem tako da one krenu obrnutim smjerom. Umjesto van na oči one se vrate unutra niz grlo do svog izvora u svoje akumulacijsko jezero tišine.