Maločas, dok sam se vraćala s posla, promatrala sam lišće kako se ljulja na vjetru. Pa mi pade na pamet… gle, okreće se kako vjetar puše! A to je prilično podrugljiva opaska kad se odnosi na nekog čovjeka, kao da mu se poručuje da je beskičmenjak, da nema svoje ja, da se priklanja onome što je „u điru“ i što ja znam što sve ne. Uglavnom, svakako nije lijepo čuti za samog sebe da se okrećeš kako vjetar puše… A zašto ne? I otkud im ta izreka? Ma, tko ju je smislio? Baš je lijepo plesati sa vjetrom. Bi li se stablo uvrijedilo da mu se za njegove listove kaže da se okreću kako vjetar puše? Besmislica!

   Baš je lijepo okretati se s vjetrom… titrati s maestralom, ljuljati se s jugom, divlje plesati na buri. Pa, zašto se ne prepustiti vjetru… ma koji vjetar puhao? Da li bi se lišće trebalo opirati vjetru kao što se mi opiremo svemu i svačemu kroz život pridonoseći samo tome da nam ta lekcija duže traje? Poneki će nam divlji vjetar očupati koji list, ali… narast će novi.

   Okrećem li se kako vjetar puše? Ne znam. Čini se da mi je zapuhao u glavi neki čudni vjetar koji polako, ali sigurno mete sve pred sobom, a ja baš uživam i dobacujem mu: Pometi negativnosti, pogrešne stavove, uvjerenja, pometi sve što me ometa u prepuštanju Životu… Učini da zatitram pred tobom, oslobođena mentalne prtljage. Zapuši mi u leđa. Pogurni me naprijed. Sve nosi, sve... samo mi Ljubav ostavi...