Stiglo je proljeće, osjećam to u svojim starim raspuklim kostima. Volim tišinu noći koja se rasula parkom i društvo svoje stare šutljive prijateljice, ulične svjetiljke. Njena blaga žuta svjetlost mami noćne leptire koji šuškaju pomamljeni za ovim izvorom noćnog sunca, dok na mene baca svoje duge sjenovite prste. Do sutra ostati će leptiri sprženih krila ali tko sam ja da ih upozoravam na opasnosti i zamke života. 

Jutros sam se susrela sa starim bračnim parom koji je razgovarao tek dodirom svojih staračkih drhtavih ruku. Toliko zajedništva i ljubavi odavno nisam susrela. Njihove kosti su ipak u lošijem stanju od mojih,osjetila sam to, ja ću još dugo, oni neće. Nakon njih došlo je jedan mladi par pomalo raskalašen, prepun strasti i emocija. Ljubili su se dugo, dugo, a onda su prešli na drugu fazu ljubavi, pa sam odlučila da ja nisam mjesto za to, zaškripila sam i učinila sve da ih žulja, znam ja biti jako neudobna i neugodna. Ubrzo su se digli i otišli iako nisu shvatili i zašto. Zatim je sjela jedna djevojka koja je izgledala kao da su joj sve lađe potonule. Plakala je i pokušavala skriti suze od zainteresiranih šetača. Ja sam učinila sve da njenu pažnju usmjerim prema tek zasađenim tulipanima i zumbulima i na trenutak se činilo da sam u tome uspjela. A onda je djevojka podigla noge i ispružila ih po meni, uzela pismo iz torbe i počela ga čitati. Inače stvarno nisam znatiželjna, ali, sad nisam mogla odoljeti da se ne pridružim. Čitale smo ga zajedno iako je ona bila sigurna da je sama. Imam što i vidjeti, dečko ju je ostavio. Opet je plakala, cijelo pismo je bilo natopljeno njenim suzama a i po meni je kapala bol i tuga iz njenih očiju i srca. Da sam mogla bila bih je zagrlila i rekla joj da ljudi nisu kao noćni leptiri, ljubav im nekada sprži krila, ali uvijek uspiju narasti nova. Ljudi su bića koje pokreće ljubav, a ljubav ima sposobnost regeneracije,stare rane zacijeljuju a nova krila narastu čvršća nego prije. Samo sa krilima možeš letjeti i samo sa krilima možeš voljeti. Na žalost ima i onih kojima nikada ne narastu ali ti su posebna priča. Htjela sam joj reći da znam da će dogodine u ovo isto vrijeme kada zamirišu prvi jaglaci i ljubičice ona opet doći k meni ali da će u očima imati suze radosnice. Na nekoj nesvjesnoj razini senzibilni ljudi moju poruku uvijek uspiju uhvatiti.

Noć je i duge sjene ulične svjetiljke pokrile su me poput tople meke dekice.

Sutra je novi dan i tko zna tko će sjesti u moje staro drveno krilo.