Privid je kada mi se (u)čini da je nešto onako kako u stvarnosti zapravo nije. U mojoj stvarnosti. Nema veze. To je iskustvo, moje pravo, sposobnost, fenomen uma... Pa, neka.
Mogu vjerovati u stvarnost kao nešto što vidim, osjetim... Tijelom, duhom, umom... U redu je. Bez obzira na moderne teorije i filozofije po kojima je sve privid.
Mogu vjerovati i da sve je privid. Sve-jedno. U takozvanoj stvarnoj, istinskoj ili božanskoj stvarnosti nema suprotnosti. Prema tome, privid i stvarnost jesu jedno.
Osim toga, sve je u meni. Nigdje izvan mene nema mjerila o mojoj stvarnosti, mom prividu, mom iskustvu. Ja sam sama sebi mjerilo. Ona koja odabire da li je trenutno stvarnost ili privid. U meni je odluka i definicija za jedno i drugo.
Uvijek vidim ono što vidim. Osjetim ono što osjetim. Znam ono što znam. Onako kako ja. Tako kako ja, tako kako za mene je. Ako za tebe nije, nema veze. Sve ok. Govorim i imenujem u skladu sa mojim poimanjem usvojenih pojmova koji u mojoj glavi znače jedno, u nekoj drugoj, drugo. Svaka glava je svoja. Tako i njen sadržaj. Bez obzira na anatomsku sličnost i funkcionalnu univerzalnost fiziologije mozgova. Ne mogu snositi odgovornost za poimanja u nekim drugim glavama. A rado snosim odgovornost za sve moje takozvane privide i stvarnosti koje sam sebi za sebe odabrala.
I nema te glave koja je u stanju, ma kako dobrim i kvalitetnim mislima, trajno isprati, razbistriti ili zamutiti moj mentalni sadržaj, a da ne ostane ono dragocjeno i neuništivo zrnce zdravog razuma. I nema te glave koja me uvjerljivo zna uvjeriti kako je potrebno odbaciti to zrnce da bi se dosegnulo ovo ili ono.
Jer... Nema se što dosegnuti, da je vrijedno, potrebno i bitno, a u neskladu sa zdravim ljudskim razumom.
Jer... Ljudski razum je, dok je ljudi i čovjeka, apsolutno neuništiv.
Jer... Dok je ljudi i čovjeka, bit će i pokušaja obmane.
Obmana je nametnuta ideja o stvarnosti ili prividu, producirana u nekoj glavi sasvim nekog drugog iskustva koje nije moje. Ona tobože zna o meni, za mene, kako i što, a sve to bolje nego ja.
Eto, zato je dragocjeno ono moje malo zrnce pameti... Ono je iskra koja tinja, koja iz hipnoze sa iskustvom kresne, koja u skladu s osjećajem srca bljesne u plamen... I rasplamsava se upravo onako kako treba.
U njoj gore obmane... A dim u beskraj nestaje da je to milina od bistrine...
Da li je bistrina stvarnost ili privid? Sve-jedno je.
Jer... Jedno i na drugi način to jedno, iskustvo moje mene je...
Adio... Adio obmane... I hvala...