Vratim se na žal, dohvatim onaj veliki ručnik što mi je poslužio kao jastuk pri spavanju i ovijem ga oko sebe.
Nešto šuška u grmlju… Da nije zec?, nasmijem se pa otrčim tamo.
Angelsfly je proletjela između stabala i otišla nekud, a naša wendy.tanja upravo je uslikala vilu i vilenjaka u ljubavnom zagrljaju. Iznad krila su im letjeli šareni mjehurići po kojima su se prelijevale razne nijanse boja. Wendy… čarobnica! U svemu zamjećuje ljepotu. Ona mi je pokazala da je lijepa čak i obična muha… muha vulgaris. :)
Pod susjednim stablom sjedi Mercenary koji upravo dovršava pjesmu o mitskim bićima. I zrakom se prolomi: „Jeee…!“ Gotova je, pomislim, pa kažem: „Objavi je, Merc! Sigurna sam da ću ti dati palac gore.“
Malo dalje… pod stablom sjedi ShadowOfSoul. Ona piše… naliv - perom u bilježnicu… uvija ona slova… ma, prekrasno!
„Prekrasopis!“, nasmijem se pa je upitam: „Kome pišeš pjesmu? Davoru il' Demonu?“
Štrecne se Shadow pa mi priprijeti prstom: „Ne zezaj! Davoru, naravno!“
Uh, nema sa Shadow trta – mrta, pomislim pa, na brzinu šmugnem.
Okrenem se još jednom i vidim… spušta pero, piše… Dobro je! … pa prstima nanovo pokrijem Shadow oku nevidljivom koprenom njenih pjesama, koju sam maločas, iz štosa, malo podigla…
Nedaleko od nje sjedila je dinaja. Ona piše dugačke i lijepe tekstove i pjesme pa selotejpom po listovima velike bilježnice tvrdih korica lijepi izrezane sličice.
Cune se osamio i piše o ratnicima i ratnicama svjetlosti. Neću ga ništa pitati da mu ne pokvarim usredotočenost, jer… cune je veliki pjesnik.
I jelenjev je tu. Hoda sa olovkom i papirom u ruci i razgledava osunčane djeliće prirode. Čini se kao da traži inspiraciju… da razotkriva neki skriveni, čarobni svijet. Kad je na cvijetu ugledao malenu pčelicu, nasmijao se, ozario… i nadahnuće se potpisalo na bijelom papiru kojeg je, potom, pčelica preletjela spustivši po njemu malo cvjetnog praha. Baš slatko!
Zara… Zara me svojim pjesama ostavlja bez riječi. Kraće, srednje, dulje, na standardnom hrvatskom jeziku, čakavskom narječju, engleskom jeziku… Zara čak zna i turski pričat'! Pošto znam da voli komentare, prolazivši pored nje, samo sam rekla: „Zara, ti zaista, zaista lijepo pišeš.“
Safiris piše pjesme za novu zbirku poezije i ja joj držim fige. Oči joj se svjetlucaju pa se mislim – sigurno piše neku veselu pjesmu.
„O čemu pišeš, Safi? O grožđu?“
„Ma, bjež' tamo! Ak' te mlatnem s nečim…“
Pobjegnem ja, smješkam se: „Safi, samo sam se šalila.“
Po sjaju u njenim očima i pročišćenoj auri već vidim – bit' će to predivna pjesma.
Ne mogu vas sve pobrojiti: happy, heylove, Helana… Puno pjesnika… svatko osobit na svoj način… svačije srce poteže različite poteze… u stvaranju svoje pjesme.
I sada znam kome ću se obratiti da mi da koji papirić… da našvrljam koje slovce…
A ti, malena? Još čekam pjesmu o žutoj ptici… ili mi je možda promakla, proletjela?
„Ive, daš mi da se malo ljuljam?“
„Naravno!“, reče ivana mala dok mi je prepuštala svoje mjesto na ljulji.
„Jupiiii!“, vrisnem i ivana obriše znoj sa čela jer je već mislila da će, po ovoj vrućini, opet morat' kuhat' juhu…
Fijuuuuuuuu… odoh ja nebu pod oblake…