PRIJE GODINU DANA

 

Siguran sam da ste  upoznati s onim osjećajem “déjà vu” (već viđeno, doživljeno). Onaj osjećaj koji vas ponekad preuzme, da ste neki događaj, situaciju ili susret već jednom proživjeli i doslovce znate tih nekoliko trenutaka kako će se odvijati. O tome… neću.

Danas ću nešto napisati o osjećaju kojeg sam ja nazvao “mutirani déjà vu” a kojeg sam u posljednjih nekoliko godina doživio u više navrata ali još nikad tako gusto sočno intenzivno kao upravo danas popodne. Ispričat ću vam tri kratke crtice iz svog kretanja kroz grad.

Crtica prva. Poznata ulica, ispražnjen lokal u kojem je bila papirnica u kojoj sam znao kupiti CD, formulare ili papire za printer. Prazno. Pitam u susjednom dućanu  “Kamo su se odselili?”  “Ne znam točno ali dosta dugo je stajala obavijest o novoj adresi, sad se netko drugi useljava pa su to skinuli” “Dugo stajala?

Pa nedavno sam gledao cijenu portabl HD uređaja ovdje! Koliko dugo kako su se odselili?” “O to vam je bilo tamo negdje na početku jeseni prošle godine!” Hmmmm, vrijeme leti.

Crtica druga. Poznata ulica, ispražnjen lokal u kojem je bila trgovina bijelom tehnikom. Rijetko sam bio u toj trgovini ali bila je vječno ondje i uvijek je bilo zgodno pogledati u izlog čime se ponose u zadnje vrijeme, novi štednjak, napa ili ugradbena pećnica.

Prije koji dan sam tamo gledao male električne bojlere. Sada je to još jedan primjer slabosti gospodarstva i slabljenja tržišta ili pritiska vlasnika kojima je konačno vraćena imovina. Tko zna. 

Pred vratima susjedne trgovine trgovkinja opušteno dokrajčuje svoju cigaretu, očito da kupaca nema nadaleko i naširoko. Onako usput pitam “Kad su zatvorili trgovinu?” “O, već davno, prije ljeta prošle godine” “!!!???? Molim?” Slegnem ramenima, promrmljam, pozdrav i zamišljeno odšutim dalje.

Crtica treća. Poznata ulica, prolazim i vidim novi sadržaj izloga – sada je tu trgovina odjećom. Naslov, obavijest, lijepo posložen izlog. Ulazim u susjednu pekaru i dok kupujem kruh ovlaš spominjem “ Vidim da su stigli novi trgovački susjedi. Kako se samo brzo mijenja sadržaj lokala u ovim vremenima” “ A, ne, susjed, vi ste se zabunili, oni su ovdje već više od godinu dana” Ponovo provjeravam svoja sjećanja” Pa nije li još pred koji dan bila ovdje Lutrija?” “Da, da bila je. ali su oni odselili u drugu ulicu pred više od godinu dana”.

Izlazim zbunjeno i odmah uđem u drugi lokal da bi nevjerujući još jednom postavio isto pitanje na kojeg dobijem naravno i istovjetan odgovor.

U najmanju sam ruku bio zatečen. Intenzitet prolaska vremena je jednostavno bio presnažan a istovremeno nikako da sebi racionalno obrazložim kako je to vrijeme prošlo tako brzo.

Predpostavljam o čemu razmišljate. Osim klasike tipa “on je ciknuo” niz drugih realno obrazloživih objašnjenja kao: Nije često u tom dijelu grada, ne prolazi tim ulicama, ne obraća pažnju na promjene oko sebe, zaboravio je, živi u svom filmu i još niz koji vam padnu na pamet. Možete tome dodati i obrazloženja vezana uz Schumanovu rezonanciju zemaljskog elektromagnetskog polja ili ubrzanje vibracija naših vlastitih atomskih struktura. Možda u konačnici postoji i medicinsko obrazloženje!

Međutim, to su ulice u koje, kako god bilo ulazim i kroz njih prolazim najmanje jednom tjedno, pješke, autom, biciklom, one se nalaze bliskom susjedstvu i dičim se još uvijek svojom moći zapažanja i registriranja stvari koje se zbivaju oko mene. Ali isto tako je činjenica da nisam bio svjestan promjene od prije godine dana i da sam zadržao intenzivan osjećaj “jučer sam bio ovdje”.

Ono čega postajem svjesniji je da mi se  proteklih godina češće dešava da se susrećem s promjenama i događajima za koje mislim da je proteklo bitno manje vremena od onog što je “objektivno/realno”. Čije je vrijeme “objektivno”. Moje ili njihovo?

Svojedobno sam rekao da se mogu i kladiti na svoj osjećaj vremena ali sada čak i kad svojoj subjektivnoj procjeni dodam i više vremenskog odmaka nego što bih prvo pomislio i nadalje je protek vremena obično duži nego moja procjena. 

Bez obzira radilo se to o novoj trgovini, zadnjem susretu s prijateljima, nekom događaju kojem sam prisustvovao ili nećem posve desetom, ponekad i poslom koji nema fiksno zadan datum dovršetka pa se protegne u vrijeme bez obzira na razloge.

Da li se to vama dešava? Kako to interpretirate? Da li je to učestala pojava nesrazmjera naše procjene vremena (bez obzira koliko bili ponosni da imamo sve pod kontrolom) i proteka nekog “objektivnog linearnog vremena” Ili se nešto drugo počelo zbivati u čemu plivamo? Ili je to samo jednostavno individualno iskustvo? Ili možda sve to nosi neku poruku, lekciju? Razmislimo malo, nađemo li vremena.